Početna · Priče iz... · života

Besjeda o tri vrste ljubavi

ljubav-ruke

 

Moja prijateljica Maja, povuče me odmah na rimu da je Maja do jaja, jer je tekst u duhu rime, poređenja i poetskog raspoloženja. Ali ne, Maja je fantastična do kraja, to je rima koja joj pristoji.

Dakle, ta moja Maja, što sam htjela da je u imenik memorišem kao „Maja drug“, pa telefon nije htio da prihvati i onda sam ukucala „Maja najbolji drug“, pa uspjelo.

Na tu Maju me asocira svaki put kad sjednem u bilo koje prevozno sredstvo, osim u gradski bus, jer tamo najčešće ne sjedim, a praktično, i ne mislim. U busu mislim samo o tome da prođem sa što manje fizičkih i mentalnih oštećenja i da izađem iz njega u istom sastavu u kojem sam i ušla.

Maja = putovanje bez granica.

I tako se ja, sjedeći u zagušljivom vozu, duplo starijem od mene, mislim kako je to posljednji vikend pred moj dugo željeni put približio i kako je vrijeme da mi se Majina torba vrati. Dogovor je da torba ode u Brazil na Olimpijadu i vrati mi se kao suvenir na južnjačke, olimpijske, lude i nezaboravne dane, Majine, a i moje. I da postane moja, ali tako da kad god se poželi, ode i kod Maje. Torba bez granica simbol je ljudi bez granica.

Sjedim u vozu i ugovaram s Majom primopredaju torbe. Kako se to mora unaprijed dobro isplanirati, jer nikad dovoljno vremena za nas no limit ljude, tako bi se ta primopredaja mogla označiti kao jedan svečani trenutak. K’o npr. Primopredaja ključeva grada Njujorka. Ako takva i postoji.

torba

Što li od raspoloženja što ću ubrzo vidjeti najdraže dijete koje mi se glasno obraduje i svaki put me iznenadi koliko me taj susret gane, toliko i zato što je kraj radne sedmice i posljednji vikend pred veliko putovanje, odlično sam raspoložena. Možda i uprkos svima koji od zagušljivosti u vozu smoreno puhću i mole se svevišnjem da put što brže prođe. A meni baš lijepo iako jedva dišem. Prvi put u nekoliko dana sjedim, slušam knjigu, dopisujem se s ljudima, učim engleski, slušam muziku. Ne znam na šta bih prije utrošila dva sata koja imam.

voz-c487iro1

Dopisujem se s Majom. Poslije onih uvodnih rečenica da imamo dosta obaveza, da nam ne ide sa planiranjem vremena, da mislimo jedna na drugu i na trenutak susreta, ja stavljam Maju pred svršen čin da iduće nedjelje „moramo“ da se vidimo da mi da tu njenu moju torbu.

Maja kaže da je torba moja i da joj je šapnula da joj je kod mene ljepše. Baš sam nekako srećna zbog te rečenice i razmišljam o tome šta joj je torba sve mogla šapnuti i o tome da me uskoro čekaju trenuci provjerene ljepote.

Napipavam Maji pjesmicu po telefonu u stilu te zeze o tome čija je zapravo torba:

Ja sam tvoju torbu pozajmila

Kad sam njemu odlazila

Kad sam išla da ga ljubim

A tvoja je torba bila

I tebi se povjerila…

Valjam se sama sebi od smijeha u punom kupeu. Ne mogu da se zaustavim.

I  Maja piše: „Hahahahaha!“

I ona slaže rimu:

„Rođendan ti prošao,

A ti si opet popila…“

Ne, ja sam se zaljubila!

Istina, to nije novost, ali je svaki trenutak kada me taj osjećaj obuzme jednako lijep, a njegova ljepota i jeste u prijatnosti poznatog osjećaja.

I tako, složismo još koju rečenicu i sintagmu u rimi, sa posljednja tri slova „ila“, i ja stigoh. Kad ja tamo, a ono najdraže dijete grli me i viče: „Tetkaoaoaoa!“

Ovaj vikend na šinama, idući na drumovima i u vazduhu, a sljedeći na vodi, ili se ipak kaže „u vodi“…

Tako je to kod nas no limit ljudi!

 

Tekst preuzet sa bloga Apsurdija

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s