Početna · Priče iz... · života

Šešir iz Kolumbije i mnogo više još

Život u studentskom domu, mojim iskustvom posmatrano, je poput brušenja dragog kamena. Uništava efikasno rigidnost u razmišljanju, pa i reagovanju. Trenira te strpljenju i prihvatanju da neke stvari funkcionišu isto, samo na drugačiji način, o kojima možda do tad nisi ni imao potrebe pitati se. Obuva te u cipele odraslog čovjeka, zahtijevajući pametne poteze, računice, dozu odgovornosti, dok istovremeno ti daje prostora da uživaš u onom što stvarno jesi – mlad i nezereo. Nekako se kuješ i čeličiš na tihoj vatri. I baš ova tema je nešto što je često prožimalo naše razgovore na terasi u „La Casa Grande“ za vrijeme studentske razmjene u Argentini.

Solarium

Uz šoljicu kolumbijske kafe, ispraćajući sunce i dočekujući mjesec, raspredali smo o tome kako je biti student u inostranstvu, daleko od kuće, sa više nego skromnim džeparcem i lavinom izazova obrušenih na tvojih otprilike devetnaest godina. Znale su me do onog poznatog stezanja u grlu dovesti te priče, vjerovatno bi prerasla u suze da taj latinoamerički duh ne preusmjeri tok uvijek na pozitivnu stranu. Zavaramo se maštajući o životu ka kome teži mali čovjek u nama, pa onda zasviramo gitaru, zapjevamo i na kraju shvatimo da tu prethodno ožalošćenu sudbinu ne bismo mijenjali ni za koju drugu. Ipak, ona je našla nas, a ne mi nju.

4395186_78_z

U moru tih putovanja iz mjesta najdraža su mi bila na Santa Martu. Sjediš u stolici na krovu zgrade, a čuješ zvuke Pacifika i udišeš morsku so. Jutro mi započne na nekoj od pješčanih plaža, jer Henry zna da mnogo volim izlaske i zalaske sunca. U toku dana šetam sa grupom turista koju on predvodi po parku Tajrona. A kad se oči umore od tih ljepota, onda u restoranu njegovog strica nahranimo stomak plodovima mora uživajući u specijalitetima bogate gastronomske ponude Kolumbije. Poslijepodneva nas vodi na onu istu plažu sa koje je jutros dan započeo, jer je veliko pitanje šta je ovdje magičnije, da li sunčevo rođenje ili njegov zalazak. Još ako se na sve to doda valjenato (ples i muzika karakteristična za priobalne dijelove Kolumbije), harmonika, lagana vatrica na plaži, dočekamo zoru na terasi tako maštajući. Jedan dan u Kolumbiji, drugi u Ekvadoru, ponekad i u Bosni, obiđemo krug oko svijeta a da nismo mrdnuli sa mjesta.

Iz ekipe iskusnih maštalaca, prednjačio je Henry. Najmlađi i najživopisniji. Od njega sam mnogo naučila o Kolumbijcima, kulturi, turizmu, ljudima sa obale. Stane u tu siću od njegovih godina puna jedna torba iskustava stečena silom prilika i vječitim borbama ispreplitana. Bila sam fascinirana njegovom odlučnošću da bude umjetnik i elektro inženjer. Upravo zbog toga, vođen neopisivom željom došao je u Buenos Ajres da je realizuje. Neko ko je šest godina mlađi od mene, a sa toliko jasnim ciljevima, nije ništa manje zaslužio od uspjeha. Linije između njega i njegovih vršnjaka je ne samo vidljiva, već „boldovana“.

I tad, tom prilikom, za vrijeme našeg druženja i spoznaje o mojoj velikoj ljubavi prema zemlji magičnog realizma, taj mladi momak kojeg sam doživljavala kao brata obeća mi da kad jednog dana bude u prilici da uštedi nešto od svog džeparca, pošalje mi šešir iz Kolumbije direktno u Banjaluku. Insistiranje da odbijem tako nešto bila bi veća uvreda od prihvatanja, zato sam samo rekla da za tim nema potrebe jer ću ja ubrzo da posjetim Kolumbiju. Bilo mu je teško što ga tad finansijska situacija nije poslužila da odem iz Argentine sa šeširom na glavi.

14dbe62c02a38cf40b9129f4421a66c9

Međutim, sudbina se pobrinula da mu jedna od ove dvije želje bude ispunjena. Nedugo nakon mog odlaska, u isti taj dom i na moje „radno“ mjesto doselila sa djevojka iz Srbije. Shvativši da je to dobra prilika da šešir iz Kolumbije nađe put do mene, odluči da iskoristi bliskost Beograda sa Banjalukom. Ako ništa drugo bar smo na istom kontinentu. O detaljima kako se šešir našao kod Henrija ne znam, ali znam vrlo dobro put i čekanje koje je uslijedilo da bih te jedne zimske noći dobila kesicu sa rečenicom „Ovo je za tebe stiglo iz Argentine.“ Steglo me je u grlu, ali ni ovaj put nisam plakala. Smijala sam se od neopisive radosti, zbog podsvjesnih misli koje su me vratile u La Casa Grande, zbog čestitke za Novu godinu i moj rođendan koju sam dobila od Mabel (djevojke sa kojom sam u mislima putovala u Ekvador), zbog važnosti koju taj šešir ima iako je naizgled isti kao svi drugi kolumbijski šeširi, zbog još veće vjere da će taj momak jednog dana da bude inženjer, jer već sada je umjetnik.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s