Početna · Priče iz... · života

U jednoj knjižari ima više ljubavi nego u jednom velikom gradu – odlomak iz Dnevnika iz Argentine

Dan 9. avgust 2015. godina

istock_000071328503_medium-20160114140634.jpg-q75,dx720y432u1r1gg,c--

Miris kiše, nedeljno jutro i tišina – prosto nemoguće ostati imun na taj hedonistički poziv koji ti nebeske sile šalju. Pješačiću od Palerma do San Telma. Iako su patike poprimile ulogu spužve upijajući vodu iz barica duž ulica Palerma, nastavljam pravo. Pratim neki nevidljivi trag. Ne, nije miris pekare, već miris knjižare. Otvarajući vrata već tražim policu gdje piše „plantas“. Prije nego pođoh da skeniram, već mi se u vidokrugu pojavi traženo – „7000 recetas botanicas“. Ne mogoh skriti oduševljenje, koji nedostatak para pretvori u krive linije inverzne osmijehu. Još uvijek je tinjala nada da ću u nekoj od narednih naći po cijeni koja se uklapa u budžet predviđen za kupovinu termos boce. Sa lijeve strane, nadomak botaničkog vrta, izvija se velika građevina lijepog izgleda. Tržni centar „Palermo alto“ za gospodski narod. Ne oklijevam, već ulazim.  Zbunih se od tolikih stepenica i spratova. Daj da ubijem radoznalost. Krenuh redom. Opet mi se ukaza knjižara ali i ista cijena tražene knjige. Podne je već davno izmaklo, ponedjeljak je bliži nego ikad, a moje nestrpljenje u usponu. Želim je i to baš danas. Nastavljam put kući, s ruksakom na leđima, muzikom u ušima, neobuzdanim mislima i mokrim nogama. Poooooooojma nemam kuda idem, ali idem. Nikad sigurnija da sam na pravom putu. Sve nešto zagledam, ali mi se ne čini poznato. Instinktivno ubjeđenje nalaže da ovuda prolazim autobusom, samo nisam dovoljno pažnje obratila. Napokon ubijedih sebe da ću knjigu sutra kupiti, sad treba da jedem i eto da se počastim kafom. Dug put je predamnom još uvijek do San Telma. Sa hranom sam lako izašla na kraj, ali kafa je odlučila da se poigra sa mnom jednako kao i kiša, izbori pa na kraju i knjiga. U nekoj primamljivoj poslastičarnici ugledala sam aparat za kafu – isti onaj za koji me veže poznanstvo sa čika Marcelom (Brazilcem). „Factura“ (tipično argentinsko pecivo slično našim kiflicama sa džemom) uz kafu ovaj hladan dan upotpunila bi kao i riječ –savršeno- taj njihov spoj. No, neki zli duhovi, protivnici hedonizma, baciše kletvu na sve aparate za kafu tog časa duž ulice Santa Fe. Počevši od te radnje, nanizala sam još 5 gdje je ista sudbina zadesila jadne kafe majstore. I mene je đavo ponio da ne stajem dok je ne popijem. Nije mi više bio toliki gušt, koliko inat koji je na kraju bio zadovoljen. Slagala sam, obradovala sam joj se ko ozeblom suncu. Mokre noge uvukle su hladnoću u kosti i upravo tog trenutka sam prekinula hodočašće. Autobusom sam se prevezla tri stanice do cilja.

Pri povratku organizma u fiziološko stanje, opet se probudiše bubice. Crv zvani knjiga me izjedao ko trulu jabuku. Sjetih se da me od moje sobe do knjižare dijeli par koraka. Pa šta čekam, sedam sati je? Trkom niz stepenice i u skoku pojavih se pred policom punom knjiga o biljkama. Sve što se nije zvalo „7000 recetas botanicas“ nije me zanimalo.Na putu iz pothlađenog u normalno stanje pokušavala sam da je pronađem na internetu u pdf izdanju, ali bez puno uspjeha. Budući da je latinoameričko izdanje, rekli su mi da je sigurno neću naći nigdje drugo osim u knjižari. Vrlo cijene svoje proizvode. Razlog više da je kupim. Svrstavam je u red knjiga od značaja za moj budući rad i karijeru, dok mene ova mlada djevojka s kojom vodim razgovor vjerovatno svrstava u red ludaka. Postavila sam joj 150 pitanja ostavivši je zbunjenu. Pitanja su, pretpostavljam, prevazila okvire onog opšteg što bi jedan radnik u knjižari trebao da zna o toj tematici. Teško jedan zaluđenik nečim, ma šta god to bilo, može govoriti o objektivnosti. Otimajući joj knjigu iz ruke pogledom, pitam da li ima još neku o mate čaju i ombuu. Dodaje mi jednu po jednu u stilu „evo ti dušo nezasita“. Moju pažnju dobija još jedan naslov, knjiga o mate čaju, sve od igle do lokomotive što bi se reklo. To je to! Opet, oskudica novca. Ponijela sam taman toliko da kupim onu zbog koje sam došla. Srećom (ili nesrećom) nisam daleko. Odlučim vratiti se. Zahvaljujem djevojci koračajući ka kasi. Ispred mene dvije djevojčice sa ocem. Ne bi ih ni primijetila u svom zanosu i opčinjenošću knjigom kao da sam kupila pola karipskog ostrva, da nije gospodin za kasom uputio pitanje meni „de donde sos?“. Trznuh se i po automatizmu već rekoh Bosnia. U tom trenutku trezvenosti zabljesnuo me vedar i mladalački duh gospodina koji je prešao već polovinu životnog vijeka bez tragova tih godina na njegovom licu. Čak ni sijedi brkovi, ni naočari ne škode njegovom izgledu. Stajao je za kasom. Bolje reći sijao! Trznuo se i on na moj odgovor. Nije takav očekivao. Nastavio je započetu konverzaciju sa prethodnim kupcima uključujući povremeno i mene u razgovor. „Kako se u Bosni kaže zdravo?“ bilo je njegovo sljedeće pitanje. Odgovor je proslijedio djevojčicama uz dodatak „sutra tako da pozdravite učiteljicu u školi i da kažete da je to pozdrav u Bosni“. Ne moram naglašavati da je izmamio osmijehe svima na licu, posebno meni. Kad je došao red na mene, kroz dalji naš dijalog, shvatila sam da nije riječ o bilo kom čovjeku. To je jedan od onih rijetkih koji ljude upozanje ćutanjem. Ono nešto i pojava – sve na osnovu čega donosi zaključke. Toliko mi je nedostajao ovaj trenutak da se sličan sličnom obraduje. Posmatrao je prvo mene, a onda moj izbor knjige. Uslijedilo je i pitanje „zašto?“. A moja lavina kao da je jedva čekala pokretač. Svu svoju ljubav prema biljkama izlila sam u sekundi i to naizgled potpunom strancu, koji se uopšte nije na to iznenadio. Imao je izraz lica „to sam i očekivao“ izvijen u osmijeh i koncentraciju one moći upijanja informacija koje su imale moje patike jutros u susretu sa vodom. Bujica tema, riječi na pomolu. Sve hoću da mu dam do znanja nekako a da ga ne prekidam da naplati tu knjigu. Voljela da odem po novac da kupim i onu o mate čaju, samo ako bi mi dozvolio tih par minuta odsustva, odmah ću da se vratim. Brine me što je već blizu pola 8. Vrata ove oaze tišine otvorene su svega još pola sata. Ne želeći da gubim vrijeme, a i mnogo vrijedno iskustvo, u treptaj oka odoh i vratih se. Ovaj put da, uspjela sam da ga iznenadim. Shvatila sam iz njegovih riječi „nevjerovatna si“. Otpratio me ponovo do iste police. Sad su onih mojih 150 pitanja upućenih drugoj osobi, dobila odgovore. Počeo je da dodaje jednu po jednu knjigu uz objašnjenja. Govorimo isti jezik. U nekom trenutku sam spomenula etnobotaniku. Naravno, nije pitao šta je već mi preporučio knjigu. Zadao mi je zadatak da se pozabavim tim, dok on dođe do enciklopedije koja će mi nahraniti dušu. Izgubila sam se u vremenu i prostoru. Miris knjiga u zidovima koji odišu nekim spokojem, uz zvuke klasične muzike – šta više poželjeti, osim da traje vječno. Začitala sam se kao da je sve vrijeme svijeta predamnom. On je analizirao mene i moje ponašanje stojeći na istom onom mjestu gdje je sva priča započela. Tišina. Najzad, kad je momenat realnosti dostigao moju svijest, ostavih se knjiga i enciklopedije. Pod ruke uzeh onu o mate čaju i korakom ka kasi. „Kako ti se čini ta što sam ti preporučio?“ upitao me. Odgovorih opet naširoko i nadugačko:“Pronašla sam neke savjete za grčeve koji znaju nekad iz sna da me bude“. Probudila se ponovo i priča. Zna on mnogo više nego što mislim ja. Zagovornik je zdravog života, što njegov izgled potvrđuje, ali i tradicionalnih metoda liječenja. Odao mi je par tajni za pripremu dobrog mate čaja, kako da se izborim protiv grčeva, a rekla bih i tajnu kako da u njegovim godinama, osim vedrog duha, zadržim i vitalnost. Zašto nije jutro, mogla bih sa njim da razgovaram u nedogled. Dok pripremam novac da platim novoizabrane ljubimce, čujem kako mi govori „za ovu o mate čaju daću ti popust, a ove „recepti moje bake“ ti poklanjam“. U trenutku zastadoh. Pogledom i riječima da bi to bilo previše branim se od tog čina. Ne odustaje. „Idi s Bogom dijete, širi tu pozitivnu energiju i ostani takva kakva jesi“. Insistiranje odbijanja predstavljalo bi uvredu, zato sam ga samo ljubazno zamolila da mi ostavi posvetu.

20150809_190243~2

U drugačijem stilu od ovog nisam ih ni zamišljala. Zaista čovjek nikad ne zna kakve sjajne ljude i u kom momentu će ih upoznati. Meni ostaje da se zahvalim Bogu što ih šalje uvijek na moju adresu. Srčanih komora punih radosti vratih se kući. Emocije rasparčah i podjelih sa drugima, jer kakva bi to radost bila kad se ne bi s drugima podijelila. Već sam to nekad negdje rekla, jel da? E pa sjajno onda! 🙂

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s