Početna · Priče iz...

Patagonija

Dan 29. avgust 2015. godina

Iako svježina zimskog jutra nikako nije motivacijski faktor za ustajanje iz toplog kreveta u 6:00h, ja sam skočila iz kreveta kao da je u najmanju ruku već podne. Bilo je više nego dovoljno razloga za takav naboj pozitivne energije. Išla sam u susret novoj avanturi. Jedinstvenom iskustvu i ispunjenju još jedne želje – ronjenju, ni manje ni više nego u Atlantskom okeanu. (Od neispunjenih „sportskih“ želja, ostaje mi jahanje kao podvig koji čuvam za Meksiko).

I moji domaćini su bili vrijedni. Doručkovala sam sa Manu i Cesarom (Italijanima), koji su istim povodom kao i ja poranili, u toplom dnevnom boravku hostela. Bili smo svi vidno ushićeni zbog nepredvidivosti koja nas je čekala u okeanu.

S ruksakom na leđima istrčala sam na ulicu koja je direktno vodila do plaže. Kad sam ugledala boje razlivene na nebu, učinilo mi se da sanjam još uvijek. Nije moguće! Kako sam se približavala plaži, prateći trag sunca, a ne putanju do ronilačkog kluba,  ukazivale su se sve intenzivnije i ljepše boje. Zastala sam i izgubila se u toj neopisivoj čaroliji. Bože, koliko sam riječ “ljepota” i sve njene sinonime upotrijebila za samo jedan dan boravka ovdje, izgubiće smisao. Kud god se okreneš oko sebe imaš čemu da se diviš. Bog izgleda mnogo voli ovu Patagoniju kad joj je sve podario. Prirodo, umjetnice!

DSCN3007

Na telefonu sat pokazuje 7:25h. Vrijeme je da požurim. Toliko sam očarana ostala ovim izlaskom sunca da sam promašila radnju ronilačkog kluba Scuba duba. Konačno sam tu. Pozdravljam sve prisutne, uzimam ronilačko odijelo koje mi daju i oblačim se. Usput dobijamo instrukcije o ponašanju sa morskim lavovima. Snorkeling je prvi na redu. Slušam i ne vjerujem šta mi predstoji. Poletjeću od sreće. Ekipu su činili, pored tri člana posade našeg brodića, jedan mladi bračni par, djevojka Argentinka i ja.

Ukrcali smo se u našu malu barku i krenuli ka Punta Loma – privremenom domu morskih lavova ili tuljana. Ono sunce koje sam maločas posmatrala sa plaže, sad mi ide u susret. Osjećala sam se kao u muzeju ispred jedne oooogromne slike sa prelijepim pejzažem.

Horizont. Neograničeno, slobodno, savršeno. Plijeni! Nijansama žute, narandžaste, crvene i na kraju purpurne boje, bilo je iscrtano nebo. Kao slika na zidu, sunce se kačilo na tu podlogu tražeći najbolji položaj. Pratila sam bestreptajno svaki njegov pokret. Koliko je nebo bilo umjerenog temperamenta, toliko je okean bio neukrotiv. Dva potpuno suprotna karaktera. Sad mi jasna ta privlačna sila između njih. Vjetar je stvarao talase koji su ometali kretanje brodića, ali on se ipak vješto borio. Miris soli toliko intenzivan prijao je mojim plućima da sam osjećala njihovu zahvalnost. Bilo kakav posrednik između neba i vode bio bi suvišan. Možda baš zbog toga ne postoji ništa osim prividne linije. Tu i tamo pojavi se porodica kitova sa svojim mladunčetom. Zašto imamo samo jedan par očiju, pitam se u ovom trenutku? U daljini se nazire obala. Neki novi zvukovi, neke nove pojave pred očima. Obala prepuna tuljana. Da li sam ja u Discovery-ju možda? “Uštinite me! Ako mi kažete da je sve ovo san, povjerovaću vam.” – govorim svojim saputnicima.

Nakon pola sata vožnje Atlantikom, stigli smo. Meni je trajalo tren. Dobijene instrukcije treba sada praktično primjeniti. Snalazim se sve do momenta dok mi se tuljan ne približi, a onda… pa onda se izgubim. I tako bezbroj puta dok nisam savladala tehniku. Prvi pravi susret sa tim crnookim slatkim bićima bio je kao sa djetetom. Zaboravila sam da ispred sebe gledam životinju. Unio mi se svojom pitomom njuškicom u lice. Poželjela sam da ga zagrlim, a on kako mi se čini da me poljubi. Uspjela sam da ga pomilujem po trbuhu i perajima. Uživanje u nježnosti vidjelo mu se na licu. Mnogo su znatiželjni, ali i plašljivi. Koliko ih je lako privući, još ih je lakše, nespretnim mlataranjem perajima ili rukama, otjerati. Balončići koji su se stvarali dok je mladi bračni par ronio bili su pravi mamac za tuljane. Znatiželja ih je privlačila na to mjesto, a onda su se prepuštali uživanju u “masaži”. Nevjerovatno! Ti izrazi lica koje su imali, pa da čovjek ne povjeruje da su to životinje.

SEA_LION

Nedaleko od ove obale nalazi se jedan potpoljeni brodić. Mjesto gdje ću po prvi put zaroniti sa opremom. Nisam nikad ni pomišlja da je tako teška. Ponovo sam dobila instrukcije oko načina komunikacije pod vodom i krenula u pratnji instruktorke. Spuštale smo se niz uže sidra nivo po nivo, do dubine koja je bila podnošljiva. Od uzbuđenja nisam uopšte shvatila da smo već dotakli pjesak na dnu. Na 6m ispod površine smo. Poželjela sam da vrištim, a onda sam se sjetila da sam u drugim uslovima i da to neće biti moguće.

Naći se među tim sićušnim bićima, prije svega živim jer su u svom prirodnom okruženju. Vidjeti ispred sebe meduze, alge, ribice kao iz akvarijuma u kristalno čistoj vodi. Neprocjenjivo! Definitivno, ovo je bilo moje najljepše iskustvo u životu.

Uslovi su bili idealni za ronjenje. Osjećala sam se kao u dokumentarnoj emisiji o životu u moru. Položaj potopljenog brodića je bio takav da se kroz sredinu njegove dužine pružao jedan otvor koji je uvodio u nekakav veličanstven svijet. Ne znam kako bih to opisala, a da bude dovoljno vjerodostojno. Biljke i životinje su od njega iskrojile svoj svijet, svoj dom. Predivan, zaista P R E D I V A N ! Otprilike ličilo je na turističko razgledanje jednog parka na kopnu uz nadzor čuvara. Samo što ovi nisu umjeli da razgovaraju ljudskim jezikom. Nisu se razumijevali ni u arhitekturu, niti u dizajn, a opet im nije bilo ravnih među stručnjacima iz tih oblasti. Sve je bilo na svom mjestu. Skladno. I tu, baš tu i nigdje drugo, jedino pripada.

Ne znam koliko dugo vremenski smo se pod vodom zadržali, ali koliko god da je bilo, meni je malo. Ronjenje je nadmašilo sva moja očekivanja. Psihički povratak na površinu kasnio je za fizičkim. Imala sam izraz lica kao da sam vidjela duhove, bar 10 minuta. Posebno kad su nas pitali jesmo li vidjeli ove kitove, koji upravo prolaze, na metar od nas dok smo ronili. Progutala sam knedlu i zamislila scenu kako gledam u životinju dugačku kao dubina iz koje sam sad izronila. Umrla sam!

Među žive i svjesne vratio me alfahor (jedna od meni omiljenih argentinskih poslastica od čokolade i karamela). Hladnoća je probijala kroz moje mokro neoprensko odijelo. Ruke nisam osjećala. Činilo se kao priviđenje kad sam čula da mi nude kafu i alfahor. Radovala sam im se uvijek, ali nikad kao sad. Makar i topla voda, prijala bi mi, a kamoli ove dvije stvari o kojima sam ovisnik. Izmamila sam od instruktorke zagrljaj i riječi „ne mogu vjerovati da neko može biti toliko srećan“.

Vratili smo se na kopno sat vremena prije nego je sunce stalo na sred neba. Slike i videi čekaće me poslijepodne u Scuba dubi. Kao posebna nagrada biće mi uručen certifikat za čas ronjenja. “Kome je slagao da ne postoji savršenstvo?” čujem kako moj entuzijazam znatiželjno zapitkuje realnost, a ona naravno nema pojma o tome.

Budući da je dan preda mnom, na putu do hostela smišljam nove aktivnosti. Vjetar je prilično jak, ali neće me odgovoriti od ideje da biciklom posjetim El Doradillo udaljen svega 24km od Puerto Madryna. Inače čuvena plaža, na kojoj u vrijeme plime, gotovo da možete pomaziti kitove koliko blizu se privuku kopnu. Naravno, postoje i mnogo jednostavniji načini da se stigne do tamo, kao na primjer taksi. Međutim, to ne uključuje avanture i panoramske poglede koji zaslužuju da budu ugravirani u sjećanja. Adrenalin je ono što danas planiram doručkovati, ručati i večerati. Okupala sam se, ugrijala i dala u planiranje sljedećeg podviga. Jedan od lokalaca je bezuspješno pokušavao da me odgovori od te prilično lude ideje. Na kraju mi se pridružio. Iznajmili smo bicikle i krenuli putem dugim gotovo 25km. Kaldrma i pjesak koji je podizao vjetar bili su jedine prepreke koje smo morali savladati da bi stigli do cilja. Zastajkivali smo da bih slikala pejzaže, grad iz različitih uglova, ali i divljinu u kojoj smo se nalazili. Nisko rastinje svuda naokolo i prividna granica sa nebom. Čak i ovaj put koji razdvaja dvije jednake polovine, kao da vodi ka beskraju tamo negdje u daljini.

DSCN2960

Plaže ka Doradillu ličile su na zemaljski raj. Posebno El Doradillo. Pogled koji se pružao sa vidikovca nadomak plaže bio je veličanstven. Ljudi su ličili na mrave što dovoljno govori o prostranstvu. Do plime ili „marea alta“ nedostajalo je još par sati. Mijenja se svakodnevno i dešava se dva puta u toku dana. Jedna je jutarnja, a druga je večernja. Večernja ide sat unaprijed, dok jutarnja se računa sat unazad u odnosu na prethodni dan. Nadam se da nisam nešto pogrešno shvatila. Uglavnom, nadolazeća trebala bi da se desi oko 20:00h. Budući da je put neosvjetljen, nije nam preporučljivo zavlačiti se u noć na biciklu, pored svega toga putem koji nije prometan.

Odlazimo do plaže kako bismo pratili prisutne porodice kitova i akrobacije mladunaca. Prijalo bi i nogama da se malo odmore nakon dvosatne vožnje. Moj drugar u avanturi mi je, za to vrijeme, pričao o životu trenutnih gospodara okeana. Iako veličina ovih sisara ledi krv u žilama, ne predstavljaju opasnost za ljude. Biljojedi su. Žive u Južnom Atlantiku. U ovom zalivu se pare, a onda u ljetnjem periodu izlaze na otvoreno i kreću se ka Antarktiku. Obično dolaze u parovima i/ili sa mladuncima. Svake tri godine majka donosi na svijet jedan potomak. Nosi ga u utrobi godinu dana, naredne godine „rađa“ i treće godine vraća se sa mladunčetom obučavajući ga za život. Sada mladunče stupa u bračnu zajednicu i proces reprodukcije se nastavlja. Priroda na ovakav način reguliše ravnotežu i brojnost vrste. Privilegovana sam ovim iskustvima. Život je lijep i volim ga! Uspjeli smo da vidimo i par zalutalih pingvina. Oni koji su igrom sudbine odvojeni od jata ostali su tu da se bore za opstanak. Proglašavam ih herojima. Uskoro će ponovo da im se pridruže čitave grupe u ove zalive kako bi zasnovali nove porodice.

Treba da se krene, mada je pravo vrijeme za ostanak. Kitovi su sve bliže i bliže nama. Uskoro će i plima, ali i noć. Dva sata vožnje do grada nakon iscrpnog dana nije malo. Vjetar nema namjeru da se smiri, a put povratka će zbog svega toga biti dosta teži. Najotežavajuća okolnost bili su usponi i padovi od El Doradillo pa skoro do polovine puta. Boriti se protiv umora, prašine, kaldrme, vjetra od 60km/h i velikog uspona zaslužuje medalju. Neke dijelove puta smo prepješačili radi uštede energije. Vjetar je svom silinom udarao na nas uporno pokušavajući da nas zbaci sa bicikla, kao u rodeu. Prašina se uvukla u sve moguće pore tijela. Najveći neprijatelj bila je očima. Ni sunčanice nisu pomagale. 24 stepena su.

Sunce je bilo jako iako tu jačinu nismo osjećali. Često smo pravili pauze. Uzimali vodu. Hrane nismo imali. Auta su konstantno prolazila. Morali smo i na to da obraćamo pažnju. Teško je bilo identifikovati zvuk sa velike udaljenosti, a bilo je bitno zbog oštrih krivina, i pored svega toga razlikovati ga od zvuka vjetra. Mislila sam da nikad nećemo stići i da nas vjetar stalno vraća unazad. U ovom trenutku shvatila sam zašto su me čudno gledali kad sam predlagala ovaj podvig. Što su se više situacije okretale potiv nas, veću sam želju i snagu imala da ih savladam. Vidjela sam u ovome životnu borbu. Ako prestanem da okrećem pedale, izgubiću. Sve dok nešto radim dobro je, stići ću tamo gdje sam naumila. Jedan uspon savladan, pa još jedan i još jedan i tako u nedogled. Na kraju sam počela da haluciniram. Mislila sam da samo okrećem točkove u mjestu i da je to jedino što se dešava. Nakon sigurno 2h borbe izašli smo na čistinu. Kakva radost, sreća, oduševljenje, olakšanje! Zahvaljivala sam Bogu i čestitala samoj sebi na upornosti. Najveće zadovoljstvo pričinjavalo mi je to što sam istrajala! Neizmjerna sreća bila je vidljiva na licu iako mi je umor blokirao sve druge osjećaje.

DSCN2956

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s