Početna · Priče iz... · RIO 2016 · Slijepa ulica · života

Sreća je…

Voz. Ne znam zašto mi jedno strano tijelo (s obzirom na to da do dvadesete nisam putovala vozom) kao što je ovo prevozno sredstvo pričinjava ogromno zadovoljstvo. Kao da je ispijanje šoljice prve jutarnje kafe, zalazak sunca u milion boja ili jedna kockica čokolade natenane istopljena u ustima. Odrasla sam i živim nadomak pruge. I u drugim gradovima, često me ista sudbina susretala – stanovi pored pruge. Valjda sam zbog toga postala imuna na škripu, prugu, ali ne i na voz. Često mi dođe i u snove. Često me podsjeti na putovanja kroz planine uz pogled na zelene površine, šum rijeke i tipičan zvuk sirene uz ispuštanje dima predvodnika vagona. Podsjeti me na umor, onaj umor ustajali, danima sakupljani i najedanput prosuti obično u trenucima sreće kad bi rado da se smiješ i smiješ i samo smiješ zbog svega onog što je dovelo do tog umora. Ono kad bi da istjeraš svu radost napolje da se vidi, a ona se zalijepila za unutrašnjost tvoju i ćuti. Podsjeća me na Hari Potera, na čitanje knjige, na traženje smisla i besmisla životu, ali najviše na povezivanje. Bilo da je riječ o vozu iz Ženeve do Ciriha ili ovom od Mejera do centralne stanice u Riju, svaki od njih mi je ispričao beskonačno mnogo životnih priča. Najljepše ispričane su dječijim osmijehom, pogledom, neizrečenim mislima.

26f52aa6fbfead8b97e92a0fcbad9cb0.png

Svojih šezdeset i četiri dana provedenih u Riju podijelila sam sa vozom od prvog do poslednjeg. Iz voza sam se divila „Cristo redentor“-u, izlasku i zalasku sunca, posmatrala kišu, favelu, uživala u sladoledu iz Mek Donaldsa sa stanice „Central do Brasil“, a najčeše razgovarala sa ljudima i sklapala nova poznanstva. U par navrata sam bezuspješno pokušavala da razumijem sleng prodavača koji svakodnevno i u milisekundama prolaze prodajući žvake, čokoladice, baterije i još trista nekih čuda ne bi li se danas našao koji dinar za koricu hljeba. Mada, toliko je ta njihova borba očigledna da nije potrebno da razumiješ riječi, već samo da ih pogledaš. Čest sam kupac bila Halls bombonica. Međutim, jedno jutro preskočih ritual i kupih, umjesto omiljenog slatkiša, nešto zašta nisam ni znala da li se jede tako ili maže na kruh, ne zbog sebe, već zarad onog koji je ulagao dvostruko više napora da zaradi svoj dinar. Nakon prvog zalogaja ustanovih da nije dopadljivo mom ukusu. Dok ne pronađe pravog konzumenta, ostaviću je u džep torbe.

Evo opet iz voza posmatram kišu. Tu smo cimer, cimerka i ja. Krenuli smo na večeru u Lapu (naselje u Riju) i da ispratimo ceremoniju zatvaranja Olimpijskih igara. Ćutimo. Nismo ljuti, samo smo strašno gladni, mokrih nogu i promrzlih kostiju. Vjetar je bjesomučno urlao dok smo pola sata čekali voz. Čini se da je Riju teško pao ovaj rastanak sa najvećim sportskim događajem. Sa naših lica očitava se ista emocija. Dugo se čekalo da bi premalo trajalo.

7026647511_874d371160_b.jpg

I dok smo tako uneseni u misli i nijemi razgovor posmatrali jedno drugo, do mene sjede jedno čeljade mljackajući svoj kreker. Ponudi i nama onih par preostalih koje vadi iz džepa prljavog kaputa. Ljubazno mu uputimo hvala i vratimo se našem prethodnom poslu – ćutanju. Njemu kao da vrag ne dade mira, nastavi da postavlja pitanja „odakle ste?“ i to sve na engleskom. Ovaj put ne mogoh da ga ne pogledam. Bio je to čovjek sa najmanje razloga za sreću ( u mojim očima), a sa najpozitivnijom energijom i najširim osmijehom kojeg sam u vozu srela. Nastavljajući razgovor na portugalskom dodaje „ Vidim ja da vi niste odavde. Je li on iz Indije? Pričate li vi portugalski? Odakle ste.“ Nakon što smo mu odgovorili na sva prethodna pitanja on nastavi dalje. „Aaaa ti si iz Evrope. Znaš. Bio sam i ja jednom u Evropi. U Portugalu. Ali… samo na dva sata… dok me nisu deportovali.“ teatralno dočarava situaciju, i dalje mljacka kreker i ne skida osmijeh kao da priča priču sa presrećnim krajem. Pogledamo u njega, pa jedni u druge, pa opet u njega. „Vidiš, ovo je moja kuća (pokazuje na putničku torbu). Ja spavam na ulici (vadi iz torbe vreću za spavanje). Prodajem čokoladice i imam puuuuuuno para (iz džepa uzima par novčanica od po 20 reala i pokazuje svoje bogatstvo ravno ni pet maraka). Tad kad sam bio u Portugalu, želio sam da ostanem da živim tamo. Kupio sam kartu, jer sam samo toliko para imao i mnogo sam radio da bih mogao da je kupim. Došao sam tamo, a onda su me vratili, jer nisam imao još para da bih mogao ostati. Iako nisam vidio ništa od Portugala, to se računa da sam bio u Evropi, jel tako?.„ Skače sa sjedala i staje ispred nas glumom dopunjujući prethodne rečenice. Ne trepćem ni ja, ni cimer, ni cimerka, a ni ljudi oko nas. Upustio se u priču sa cimerkom. Ubacim se s vremena na vrijeme i ja. Pa onda sve to prevedemo cimeru, jer ga ne razumije. Nakon što je izložio svoje mišljenje o faveli pored koje je voz upravo prošao, nastavlja se priča sljedećim tokom. „Ja bih volio da živim u Bangladešu. Jaooooooooooo, kako bih ja srećan bio (opet propraćeno glumačkim elementima i neopisivom željom)“. Pogledamo se cimerka i ja, sa istim pitanjem u glavi „zašto baš Bangladeš od svih mogućih zemalja na planeti?“. Prećutimo, a on nastavi da opravdava svoj san kao da je smrtni grijeh što ga ima, jer ne priliči njegovom životu tako krupna želja. Nabrajaj i nabrajaj, pređe sa te teme na temu, od istorije i života crnaca do Afrike i nekih stvari koje vjerujem ni većina obrazovanog svijeta ne zna ( i za mene su to neke nove informacije bile ).

Ostavio nas je bez teksta koliko pričom toliko tim entuzijazmom sa kojim je iznosio validne činjenice, glumom i svim propratnim momentima koji su upotpunili priču. Na trenutak se sjetih svojih slatkiša u torbi i nekim instinktivnim nagonom shvatih da su na njega čekale. Ponudih mu, a on se obradova kao da sam mu u najmanju ruku poklonila dio novca za kupovinu karte za Bangladeš. Ne znajući šta će prije, da ljubi i grli čokoladicu ili mene, poče da se zahvaljuje do iznemoglosti. Pokušavam da mu dam do znanja da je sve u redu, nema potrebe za tim. Osjećajući dug ponovo se sjeti svojih krekera, nudeći mi ih. „Izvinite, ja nemam ništa drugo sem ovog da vam ponudim, ali imam ja para, samo ne mogu s njima da se rasipam. Ovu bananicu mnogo volim, mnogo ti hvala.“ Trajalo bi to čitavu vječnost da cimerka ne upade sa pitanjem „A odakle sve te stvari ti znaš?“ misleći na priču o životu u Bangladešu, crncima i istoriji. Uzima torbu i skoro pa šapatom, da niko sem nas ne čuje njegovu veliku tajnu, odgovara „Ljudi misle da sam ja glup, ali….ovo su moji najbolji prijatelji. Ja znam da čitam i ovo je moje bogatstvo.“ Cimerka sa neopisivim interesovanjem gleda u knjige i pokazuje želju da sazna detalje, povremeno gledajući u mene. Uzima knjigu po knjigu, a on objašnjava o čemu se radi. Među knjigama se nađe i neka velika koverta sa par papira. Ne dvoumeći se, pokloni ih djevojci sa kojom je podijelio ono što bi sa svakim prosječnim čovjekom koji bi umio prvenstveno da ga sasluša, ako već ne razumije. Uz božiji blagoslov (uglavnom neizostavan detalj u kulturi Latinoamerikanaca), pospremi nas u muzej uspomena (čitaj rastade se od nas i od dijela svog velikog bogatstva).

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s