Početna · Priče iz...

Između Puerto Madrina i Rija teška je odluka (iz dnevnika iz Argentine)

poslednji dani jula, godine 2015te

Tog februara, u Granadi, maštala sam ko nikad do sad. Mislila sam, evo ga, konačno si upoznala onog zbog koga je vrijedno pokazati svijetu kako je ipak mali, kako je daljina nebitna stvar u životu, kako je ljubav ta koja uvijek stoji na tronu, kako je moguće i stijene pomijerati kad imaš dobar motiv, kako je….ma kako je sve to glupo u suštini, sa ovoliko godina razmišljati pubertetski! Uprkos mom razočaranju, sad kad bih stala na sve te riječi i gazila ih onako besomučno kao malo dijete u kišnoj barici, ljuteći se što se sukobljavaju moji stavovi i realnost, nastavljam da vjerujem glupavoj duši kojoj je izgleda malo ožiljaka, da je sve to opet istina, samo još nisam pronašla pravi cilj, to jest nedostaje mi ON. E pa taj, koji je tog februara bio ON i pokretač moje ludosti, danas proslavlja rođendan. Zamišljala sam ovo jutro s njim. Prepuno radosti, iznenađenja, ludosti…onog što meni zapravo čini život – sitnica, ali…nije ON. Izgleda, kosmos me je više volio pa me je jutro zateklo u sobi 312, na adresi Peru, u srcu Argentine.

Ova moja dva vuka čija je glad jutros počela u isti čas da zavija, čekaju da odlučim. Odluke su gadne stvari. Ja sam šampion u tome. Precrtavanje ljudi, događaja, selekcija i brisanje memorije, korekcija upropašćene slike, idu mi kao pravom umjetniku. Kažu za takve čvrst karakter. Iako je ova slika jutarnja pogodno tle za glavobolju, a sivom bojom išarano nebo koje svakog časa očekuje eksploziju idealna hrana za vuka čiji jauk nadglašava i osjeća već po svemu navedenom da će da dominira, odlučujem da upotrijebim moćno oružje. Odlučujem da osmijehom nagradim ovog iz pozadine, prošetam nas do „Reserva ecologica“ i obradujem još jednim putovanjem do Patagonije.

Svakodnevni ritual iskakanja iz kreveta, doručka i kafe obavio se brzo. Dan je prekratak za sve moje aktivnosti, valja se požuriti. Ispred kućnog praga sukobljavam se 1:1 sa vremenom. Čiji li su akcioni potencijali ovog jutra dominantniji? Ubjeđujem ga kako neće ispustiti te suze jer je moja želja jača od njegove. Objašnjavam mu da ne vrijedi da se srdi, ja sam riješila. Idem pa makar i ćuskije sa neba padale. Ćerka inata, ljubi me majka. Pred kapijom sam. Trijumfalnom. Prelazim prag na kojem piše cilj. Raduje se i onaj pitomi vuk. Radovao bi se i Herman Hese. Srećna sam.

dscn2312

Zakoračila sam u oazu mira. Odjednom je na svu tu buru emocija zavladalo primirje u glavi. Nestadoše misli. Nestade vuk, nestade stvarni svijet. Moje biljke, foto-aparat, dva puta i ja. Lijevo ili desno. Nesvjesno za masom, sportistima i šetačima, pođoh lijevo. Zapravo mi je svejedno. Nije mi bitan put već ono što je kraj njega. Škljocnuh dva-tri puta, radujući se realnoj ali i digitalnoj slici. Priroda je zaista najveći kreativac među svim umjetnicima. I ovo nebo, dio nje, poče da slika kišne kapi po mojoj kameri. Tek tad se sjetih da sam njega zaboravila, kao i ono nadmetanje od maločas. Uputih mu pogled pun zahvalnosti i bez ljutnje pođoh nazad. Kao da je neki upitnik iznad moje glave dobio tačku. Kao da je konstatacija da je priroda kreativac eureka i da sam upravo zbog toga došla na ovo mjesto. Ne nađoh pred kapijom one ostavljene misli. Kao da su ih psi rastrgali, odnijeli u nepoznato. Laganim korakom po ubrzanom pljusku utabah korake po stazi kojom sam već prošla. Vjerovatno da održim ravnotežu u svemiru, a možda i mir s kojim sam se upravo susrela.

Otresajući kapi kiše koje nisu stigle da se uvuku u pore mog duksa, s vrata čuh neki novi glas u hodniku. Riječi drugog jezika. Biće da je novi ukućanin stigao. Žurnim korakom savladah stepenice. Iz želje da ubijem radoznalost upitah momka koji je ćutanjem odgovarao na pitanja teta Alisije odakle je. Odzvanjaju u pozadini rečenice sa upitnikom koliko ostaje, da li mu odgovara soba, neke jastuke premeće. Gube na značaju. Fokus je na momku, Brazilcu. Čini mi se da sam ostala smirena za oko posmatrača. Subjektivno, bila je reakcija malog mačeta koje skakuće oko klupka. Razmijenih koju s njim, bolje reći sama sa sobom, jer je očigledno da ne razumije baš najbolje a ni ne govori španski. Mokra garderoba na meni bila je bolje objašnjenje od riječi, tako da je shvatio da idem da se presvučem. Pozdravih ga i pođoh u svoju sobu.

Nakon onoliko minuta koliko je bilo potrebno izdvojiti za presvlačenje, s laptopom u ruci i idejom da pošaljem najdražoj profesorici imjel, istrčah do sale za kompjutere. Tu ponovo zatekoh novog stanara. Sjedio je za svojim laptopom i ponovo mi uputio pogled pozdrava. Rekla bih da se malo i opustio u tih par minuta. Izgovorio je i po koju riječ. Muzika koju je slušao bila je tema našeg razgovora na portugalsko-španskom. Nekako prijateljska atmosfera se izrodi. Postade prijatnije. Saznadoh usput i iz kog je grada. Rekoh mu kako će mi biti od pomoći jer upravo razmišljam o Brazilu kao opciji za putovanje. No, idemo redom, prvo realizacija zamisli od jutros pa onda ova novo-probuđena ideja.

Inspiracija me poslužila. Brzo sam napisala pismo u elektronskoj formi. Oduševljena obavljenim poslom, prebacih se na sljedeći zadatak – traženje idealne destinacije za putovanje. Kako ona treba izgledati? – realna cijena, obilazak koji može da se uklopi u 4 dana bez pretjerane žurbe i da uključuje mjesto koje je karakteristično argentinsko a opet da ne liči na evropske građevine. Reklo bi se lakše je kad čovjek ima cilj, no nije uvijek baš tako. Upravo navedoh primjer. Smjestih se do Brazilca da čujem šta on kaže o Brazilu. Još me nekako muči ona diskriminacija stranaca u Argentini. Ako mi se ukaže povoljna prilika i da ispunjava moje uslove, što da ne, otišla bih i u Brazil. Vrijeme je da i novi gost sazna nešto o meni. Najbolje je početi od zajedničkih interesovanja ili karakteristika, pa pođoh redom od Sambe, Rija, portugalskog, Olimpijskih igara…ko zna dokle bi priča stigla da nije ušao Argentinac. Kiša je i njega osudila na dan u kući, a kako prijatelj kod koga je došao u posjetu radi, svratio je da vidi ne bi li ko poznat bio ovdje u sali. Priključio se raspravi koja se povela oko putovanja. Već je bio upućen u to još prethodni dan kad sam iskaljivala bijes zbog cijena. Vidio je da sam zagrizla dobro mamac. Odlučio se pomoći mi. Dobar je poznavalac turizma u Argentini. Na stranu te neke njegove mane koje ne mogu da prihvatim, ovdje smo poprilično kompatibilni. Vršimo selekciju gradova na osnovu zadatih kriterija. Od ovih što su u užem izboru pokušavamo saznati iskustva drugih, uglavnom njegovih drugara. Prioritet su cijene i da li se uklapa u ta moja 4 dana obilazak. Sužavao se izbor iz časa u čas. U finalu ostade Rio i Puerto Madrin. Brazilac sugeriše ono što sam u startu imala jasno. Za Rio nisu dovoljna 4 dana. Cijena karte za oba odredišta je ista. Sad je na srcu i razumu, šta će da prevlada. Nakon višesatnog virtuelnog putovanja Argentinom ne donese ovo naše vijeće odluku. Argentinac misli da je Puerto Madrin pravi izbor, a ja prestajem da mislim. Ostavljam da se smire strasti, odleže informacije, razbistri um. Tako će srce i razum biti u jednakim pozicijama. Sutra, prekosutra. Zbijaju šalu na moj račun da nakon ovoliko vremena i pregledanih slika, videa, nije mi ni potrebno putovanje Argentinom. Jeste, potrebno mi je. Potrebno mi je zbog iskustva i bogatstva duše.

travel-2

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s