Gluva žaba · Početna · RIO 2016 · Volunesia

Kako je to biti volonter Olimpijskog komiteta Kolumbije na Olimpijskim igrama u Riju?

Trčim sa Kopakabane da uhvatim metro. Prvi radni dan na triatlonu je završen uspješno. Kako sat pokazuje, trebalo bi da imam dovoljno vremena i za odlazak do stana. Ne osjećam se više prijatno u ovoj uniformi. Tuširanje bi mi svakako vratilo energiju, a i skinulo ovaj usoljeni i smrdljivi teret sa tijela. I tako nakon više od dva sata provedena u transportu stigoh da obavim sve planirano i uz to da se pojavim u „Casa Colombia“ sat ranije prije radnog vremena.

Dočekuju me svi opet sa istom onom ljubaznošću u kojoj smo se sinoć rastali. Vrlo profesionalan pristup cijele ekipe podiže nivo odgovornosti.  Tremu sam nekako odagnala mislima „šta te briga ovdje te niko ne poznaje“, ali svakako ohrabrujuće riječi domaćina u stilu „ti samo budi svoja i nemoj da se brineš“ doprinijele su da se osjećam prirodno i smireno. Vidim da je i danas posjećenost iznad prosjeka. Od predviđanih 700 posjetilaca dnevno popeli su se na cifru deset puta veću. Ne čudi što su bili u redu najposjećenijih „kuća“ za vrijeme Olimpijskih igara. Dodatni motiv da danas dam sve od sebe. Muzika je spremna, publika odnoso učesnici, ali i ja.

Ideja je bila da se animiraju svi prisutni gosti i zajedno uz ples prošetamo kroz Kolumbiju. Naravno da nije bilo teško pokrenuti masu koja u krvi nosi ritam i uživa u plesu isto kao i ja, a kud će ti veće pogonsko gorivo za motivaciju od toga. Od regetona, preko kumbije, do valjenata i merengea, zabavljali smo se tako dobro da nisam ni opazila da je vrijeme da se fešta privodi kraju.

Posebno draž je bila u konekciji sa ljudima. Svako malo oni radoznali, a u isto vrijeme i smjeli, prilazili su da me pitaju da li sam ja stvarno iz Kolumbije, kad su sutra časovi, hoću li opet biti ja, možemo li se uslikati i tako dalje, i tako dalje. Mnogi su svraćali sa ulice, napuštajući šetnju u koju su krenuli, da bi se zabavili sa nama. I sada dok ovo pišem, osjećam sreću, istu onu kao dok sam tamo plesala. Neopisivu!

img-20160819-wa00122

Prije nego se pozdravim za rastanak, ostalo je da čujem utiske i komentare glavnih i odgovornih. „Maja, večeras je bilo odlično. Kako se tebi činilo? Slušaj me sad, sutra naveče se održava sastanak Olimpijskog komiteta Kolumbije sa ambasadorom Kolumbije iz Brazilije, ambasadorom SAD-a i nekim važnim i uticajnim ličnostima iz Kolumbije. Pretpostavljam da shvataš koliko je značajno da sutra budeš ovdje u to vrijeme. Kad završe sa sastankom počinjemo žurku, jer želim da te vide ovdje, to je dio plana.“ komentar je osobe čija je najveća odgovornost u organizaciji ovog događaja bila. Ostala sam bez riječi. Kakva čast. Potvrdila sam oduševljenjem da pristajem na saradnju i da se sutra vidimo u dogovoreno vrijeme. I ono malo vremena za san što mi je preostalo, pojelo je uzbuđenje.

Kao nacrtana sam se pojavila idućeg dana na istom mjestu. Opet prije nego što je trebalo, ali u dobrom društvu se svakako ne može izgubiti vrijeme. Iskoristila sam priliku da popričam i bolje se upoznam sa ljudima koje tu konstantno viđam i koji su tako ljubazni prema meni da se od prvog dana osjećam kao u svojoj kući. Naravno da nisam pamtila ni imena ni njihove uloge u ovom scenariju, toliko da sam dugo mislila za zamjenicu konzula da je novinarka. Ne sjećam se kako smo došli do priče o mom dolasku u Rio, ali znam da su me poslije toga neki, poput te „novinarke“ dobro upamtili. Oduševila ih je moja upornost, da budem neskromna po ko zna koji put.

Riječ po riječ i primače se vrijeme mog nastupa. Dok sam stajala pored bine, čekajući znak da počnem, primjetih da ima mnogo više ljudi nego prethodno veče, a među njima i poznatih lica od sinoć. Više nego kompliment za mene.

Sve je krenulo svojim tokom. Zahuktala se lokomotiva, hoću reći rasplesali smo se. Ljudi su opet naoružani pozitivnom energijom i raspoloženjem, kao da su znali da je danas zaista važan dan. U nekom trenutku prilazi mi „šef“ da me obavijesti da je sastanak završen i da onaj par, bakica u tirkiznoj košulji sa šeširom na glavi što drži ispod ruke uglađenog starijeg gospodina do sebe, su zapravo ambasadori SAD-a. Pogledah ih sa osmijehom i uputih poziv da se pridruže. Na šta je simpatična bakica odmahnula rukom i gestikulacijom pokazala da meni to ide dobro, ali da ona nije za to. Ne bih ja zasigurno odvojila još pogled od njih, toliko su odavali dobar utisak, ali na komentar „ono tamo ispred ulaza u kuću ti je ambasador Kolumbije“. Okrenuh se da pogledam, ali moje oko nije moglo u masi da uoči ambasadora za koga ni ne zna kako izgleda.

Nedugo zatim mnogi od njih su se našli na podijumu, ministar i savjetnik iz Kolumbije u Brazilu, članovi komiteta, ali i neko kroz čije radove sam se zaljubila u više puta pomenutu Kolumbiju. Generalni direktor kompanije “Procolombia” u Brazilu. Inače jedne od onih koja se bavi promocijom turizma u Kolumbiji i predstavljanja svijetu ljepše slike i bogatstava zemlje kojih, tvrdim, ima mnogo. „Ti si sigurno ta Maja o kojoj svi ovdje pričaju. Čuo sam o tebi dosta, ali između ostalog i to da nisi nikad bila u Kolumbiji a toliko si oduševljena našom zemljom, pa kako je to moguće?“. Pitanje koje i sama sebi često postavim, ali nikad na njega ne odgovorim. „Ovo je moja vizit kartica, slobodno mi se javi. Nažalost sutra neću biti tu, ali volio bih da sam bio u prilici da snimim jednu kratku priču o tebi. Meni je to zaista fascinantno.“ Ni na ovo nisam znala šta da odgovorim, osim da se zahvalim.

Iz minute u minutu srce mi je raslo kao kvasac. „O Bože, jel moguće da je ovo realnost? Sigurno ne sanjam?“ Misleći da je ovdje kraj iznenađenjima, pođoh da se pakujem. Na putu do kancelarije zaustavi me zamjenica konzula (a ja i dalje u uvjerenju da je ona novinarka) i njen radni kolega (takođe novinar) s kojim sam maločas plesala. „Maja, ti nam trebaš. Danas kad smo čuli tvoju priču, nešto smo razmišljali, mi ispred konzulata u Sao Paulu, da pokušamo da organizujemo za tebe put u Kolumbiju. Za papire ne treba da se brineš, ali nas interesuje da li bi mogla ići sad ako se za to ukaže prilika?“ Suze i vrisak su bili nekontrolisana reakcija. Vrisnula sam toliko jako da sam nadjačala ionako preglasnu muziku. Shvatila sam to kad sam vidjela kako mi ljudi iz okruženja prilaze da me pitaju jesam li dobro. Bacila sam im se u zagrljaj i nastavila da puštam nekontrolisane suze. Koliko radosti se prosulo u jednom trenu. Kao da mi nije dovoljno što ovdje volontiram.

Kada sam nakon dugo vremena uspjela da se saberem, prišao mi je još jedan gospodin da se predstavi. Novinar, ali ovaj put pravi. Jasno mu je bilo po reakciji da se nešto dešava, pri tom je dobio sve informacije od predstavnika iz konzulata u Sao Paulu i sada želi da me intervjuiše za radio u Bogoti. On je svakako dio plana koji su spremili za mene, a koji ću da otkrijem sutra. Sljedeće „naređenje“ koje sam dobila bilo je da se sutra pojavim tačno u podne na press konferenciji. To je ključni momenat u priči o odlasku u Kolumbiju.

„Neeeeee, ali….ali, ja sutra radim, sutra je takmičenje u triatlonu za žene i ne mogu da se pojavim ovdje prije 15:00h ni pod kojim uslovima. „ odzvonilo mi je u glavi. Nastavili su da insistiraju da tražim odobrenje, da pobjegnem sa posla, ali da se naprosto ovdje sutra u to vrijeme pojavim. „Ne, ne mogu to da uradim. Naročito ne poslije tolike muke da se nađem u timu u kojem sam sad.“ Odbijam da razmatram uopšte tu mogućnost. Dolazim sutra kao i obično. I dalje me uvjeravaju u suprotno. Odlazim u dilemi.

Naredog jutra se budim teže nego inače. Shvatam da su spavanje od 3h, fizičko iscrpljivanje od dva posla, ali najviše sunčanica koje nisam ni bila svjesna, kumovali ovom temperaturnom stanju. Ne predajem se. Skačem iz kreveta sa toliko elana da ni kad sam najzdravija ga nemam toliko. Ovog jutra ću vozom i metroom, možda prije stignem do Kopakabane nego autobusom. Vjerovatno bi tako i bilo da nisam zaboravila na jedan mali detalj. Vikend je i metro stanica počinje sa radom kasnije nego inače. Nažalost, toga sam bila svjesna već kad sam se našla u problemu. Trk na autobus. Još mi treba da zakasnim, a spremam se da pitam da me puste ranije sa posla. Koliko samo hrabro i drsko od mene. Prekorijevam sebe u glavi kako se samo usuđujem da budem tako bezobzirna. Vidim jutro mi je divno počelo, a ako se po njemu dan poznaje, bolje je da se odmah vratim kući.

Evo me na bojištu. Ne brinem se da će odgovor mog koordinatora od koga trebam tražiti odobrenje za izlazak sa posla biti suprotan od očekivanog, naročito ne nakon što sam ostavila svoju dušu jutros na ovom plavom tepihu. Nikad manje vremena, a istovremeno više posla. Startna pozicija nije bila spremna, a od početka takmičenja i prenosa uživo dijelilo nas je oko 10 minuta. Mislim da sam vam dovoljno rekla. Ipak stigli smo odraditi fenomenalan posao, dalo se primijetiti i po osmijehu inače namćoraste koordinatorice (šefice cijelog sektora) koja je po fizionomiji rekla bih iz Japana, a najviše po zahvalnom izrazu lica koordinatora mog tima. Pa shodno kalkulacijama, odvažila sam se u poslednjem momentu da pitam za odobrenje.

Dvadeset minuta me dijeli do početka konferencije. Ulice su zatvorene zbog takmičenja. Trebaće mi zasigurno mnoooogo više od dvadeset minuta da stignem do „Casa Colombia“. Metro mi je najjeftinija, a taksi najbrža opcija. Za ovu drugu budžet je siromašan. Preznojavam se i od vrućine, ali iskreno rečeno više od muke. Šta ako ne stignem? Onda nisam napravila ništa, ni ovdje ni tamo. Obasipam sebe ljutnjom što nisam bolje planirala.

Noge me nemilice nose i sa ono rezervne snage što mi je ostalo probijam se kroz beskonačnu gužvu. Čini mi se da sam već potrošila svojih dvadeset minuta. Ne osjećam se dobro, ali ne stajem. Trčim iako mi se čini da se ne mrdam s mjesta. Da mi je samo da pretrčim ulicu i dođem do metroa. Budući da je takmičenje u toku, cesta duž Kopakabane je zatvorena i biće to još jedna otežavajuća okolnost iliti prepreka. Opsovah u sebi, iako nije pristojno. Čekanje mi je oduzelo još 5 minuta, dakle vječnost. Dotrčah do stanice, najduže i najkomplikovanije od svih koje postoje u cijelom gradu. Kad muka potjera, nema prostora za pogrešne korake.

Ne obazirući se uopšte što je oko mene gomila ljudi, nekako uspjedoh da navučem majicu fudbalske reprezentacije Kolumbije koju sam dobila na poklon. Tu oko mene su bili neki stranci, Holanđani. Takođe uniformisani i spremni da bodre svoju zemlju u nekom od finala. Kraj je Olimpijade. Gledaju me iznenađeno, ali osjećam da im ne djelujem luda ko što jesam. Smješkaju se i dodaju „kul ti je dres“. Ulazim u metro prepun navijača, raznoraznih i iz kojekakvih zemalja. Razmišljam kako bi se kod nas u isti mah pobili, a ovi se svi skupa vesele.

Opet se vraćam na stare muke, dok mi se znoj sliva niz lice i leđa. Hvata me nemoć, temperatura, iscrpljenost, a bodri me volja za ostvarenjem još jednog sna – putovanjem u Kolumbiju. „Ajde požuri! Ovaj prokleti metro kao da se ne kreće. Podne je odavno prošlo.“ – pričam sama sa sobom. Nemam kad da gledam koliko kasnim. Trčim, trčim i trčim.

Klepeće za mnom privezana kesa na hlačama sa nešto malo hrane od doručka. Kad mi je već teret dadoh je onima kojima je potrebnija. Ne opaziše me jer su spavali, ali i da nisu sumnjam da bi, jer sam projurila kao metak. Samo još da pretrčim cestu i eto me, stigla sam. Ispred mene je jedan isto tako očajnik žurio. Nadam se i zbog sebe i zbog njega da ne trčimo uzalud. Po dešavanjima u dvorištu rekla bih da sam ili zakasnila ili preuranila. Bože, kolike li su mi šanse da je ovo drugo? Pogledah u telefon, vidim da su mi pisali da pitaju što me još nema, konferencija je počela. „Tu sam“ odgovorih nakon što sam sjela na stolicu i popila vode da se vratim u život. U istom trenu odgovor „Odlično, taman na vrijeme!“

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s