Gluva žaba · Početna · RIO 2016 · Volunesia

Priča o plavom tepihu ili volontersko iskustvo sa Olimpijskih igra (triatlon)

Noćas je bilo mnogo povoda za slavlje u kući. Dočekivao se domaćinov rođendan, ali se obilježio i prvi ispraćaj. Jedni s koferom uspomena i prepunim srcem opraštaju se od olimpijskog grada. Drugi, kao na primjer ja, s nestrpljenjem očekuju predstojeću volontersku avanturu.

Umjesto pidžame, navlačim na sebe po prvi put svoju volontersku uniformu. Od silnog čekanja, porasla je ljubav prema svakom komadu odjeće. Djeluje mi nestvarno, pa se svako malo pogledam u ogledalo s istim pitanjem „sanjam li ja možda?“ Šta znam, noć je još uvijek. Četiri sata su iza ponoći. Ipak, meni je vrijeme da krenem, jer do Kopakabane je put dug.

Na ulici nikog sem mraka. Autobuska stanica je jako blizu, ali svejedno, nije prijatno stajati sam. Prizivam hrabrost dok u mislima krojim plan za situaciju „šta ako…“ Između dvije lampe je imaginarna stanica. Ukoliko niste lokalac ili dobro posavjetovani turista, teško da ćete ikad pogoditi da je baš tu autobusko stajalište. Isto tako, teško da će vam bilo koji autobus stati, ukoliko ne znate za pravilo zaustavljanja rukom. Prepredajući misli, stiže naizgled autobus. Ako ćemo po vožnji suditi prije bih ga okarakterisala kao bolid formule jedan. Jutarnja gimnastika u stilu malo lijevo, malo desno, a pri naglom kočenju poleti se i naprijed, srećom, bez posljedica. Bilo je više zabavno nego opasno. Posebno kada vozač zapjeva, izmami osmijehe svim putnicima. Diveći se sitnicama, ta dva sata vožnje prođoše u trenu.

„Forte de Copacabana“ je moja poslednja stanica, ali i mjesto zbivanja predstojećih sportskih dešavanja Olimpijskih igara. „I kuda sad?“ bilo je pitanje koje mi se konstantno vrzmalo po glavi. Potpuno neupućena krenula sam u potragu za svojim koodrinatorom. Po principu „kud svi Turci tud i mali Mujo“ nađoh se u redu volontera. Pozdravljaju svi, iako se ne poznajemo. Shvatam da to nije ni važno. Upućuju osmijehe, pitanja raznorazna, zagledaju u akreditaciju…postaje sve manje neprijatno boraviti ovdje u tijelu stranca. Osjećam se dobrodošlom iako još uvijek nikog ne poznajem.

Prilazi mi djevojka sa pitanjem u čijem sam timu. Odgovorih joj ono što znam, našta ona ljubazno dodade „Ah, ti si Maja, dobrodošla.“ Ostadoh zbunjena. Međutim, ubrzo sam shvatila da je ona glavni koordinator ovog sektora i da upravo njoj dugujem svu zahvalnost što se danas ovdje uopšte nalazim (jer da nije bilo nje i Fabija, ne bi bilo ni mene na ovoj listi volontera). Pođoh putem koji mi je pokazala. Dio tima je već tamo, a dio sretoh usput. Raspričali smo se. Integrisala sam se u ekipu i prije nego sam stigla.

Početak i kraj triatlona – sektor gdje ću u naredna dva dana da svojim volonterskim angažmanom doprinesem realizaciji atletskog takmičenja od tri discipline – plivanja, biciklizma i trčanja. Iskreno, to je jedino što znam o ovom sportu, ali i o svojoj poziciji. Ipak, što se više približavam mjestu dešavanja, sve više sam ubjeđena da je ovo najbolja pozicija koju sam mogla dobiti.

Centar zbivanja na sred Kopakabane. Sa jedne strane pogled na izlazak sunca koji oduzima dah, dok sa druge se pruža pogled ka startnim pozicijama, sportistima i svemu onom ka čemu će oči publike i svijeta biti usmjerene narednih dana. Neprestajem da zahvaljujem Bogu na svemu ovome. Isplatilo se već sad sve ono čekanje i nerviranje. Konačno upoznajem i Fabija, čovjeka kojem ću na kraju da budem neizmjerno zahvalna, posebno za volonterski angažman na Paraolimpijskim igrama. Kao odgovorna osoba ovog tima, već je bio u poslu, ali nije ga to omelo da me ljubazno dočeka i predstavi kao novog kolača ostatku uhodane ekipe. Hvala mu na tome.

U želji da opravdam ukazano povjerenje, uskočila sam sa pitanjem „šta treba da radim?“. Po izrazima lica mislim da nikom nije bilo jasno šta treba da radi, ne samo meni. Radoholičaru ne treba to ni da se kaže. Pratila sam šta ko radi i prihvatala se posla koji možda čak i nije u opisu mog, ali svejedno, meni je bilo lijepo što ga obavljam. Momci su prvo postavljali ogradu, kako bi razgraničili prostor na dio za VIP zvanice, trenere, fotografe, kamermane, medicinski servis i slično. Dakle, primarne su bile te tehničke stvari i uređenje same startne pozicije. Plavi tepih je prva asocijacija, kad pomislim na volontiranje na triatlonu. 

20160820_100003

Dan je započinjao prostiranjem tepiha, a završavao se njegovim čišćenjem koji je prouzrokovao mnogo znoja, žuljeva, ali me zasigurno odveo do volontiranja na Paratriatlonu. Više od 70m dužine tepiha posute pijeskom sitnijim od šećera uvučenog u svaku poru, zahtijevalo je nadljudske napore da se očisti u zadatom roku. „Vidi budale, otišla u Rio da mete tepih“ osjećam tako neki komentar u vašim mislima. Mada šta god mislili, vjerujte mi da se to metenje više nego isplatilo. Od 07:00 – 10:00 nije se imalo kad misliti ni na jelo, ni na umor, ni na bilo šta drugo što nije tepih. Nakon toga, mijenjali smo uloge. Od 10:00 počinjalo je ono zbog čega smo se cijelo jutro mučili – zagrijavanje, pristizanje zvanica i samo takmičenje. Fabio je dodjeljivao nove uloge i mislim da su bile u skladu sa prethodno pokazanim interesovanjem i odgovornošću. Zasluženo mi je pripala čast da dočekam VIP zvanice, mada me je bilo u svakom trenutku i svuda gdje bih začula „Maja, molim te dođi“. Malo ko od volontera iz našeg tima je govorio engleski, a puno pitanja koja su zahtijevala odgovore na tom jeziku. Mnoga pitanja su se odnosila na samu organizaciju, ali tu nisam mogla puno da pomognem, osim da steknem sliku da postiji dosta propusta. Ipak, snalazili smo se i improvizovali. Za talenat improvizacije posebnu zahvalnost dugujem svojoj zemlji.

Kamermani, voditelji, takmičari, sudije, volonteri, publika – svi na svojim pozicijama. Jedino srce pobjeglo iz grudi, stalo u grlu. Sportisti tik do mene. Gledam ih kako odišu smirenošću uprkos erupciji uzbuđenja, nervoze, isčekivanja. Muzika stvara dodatnu tenziju. Najavljuje početak takmičenja. Svom utreniranom vojničkom stavu dodajem malo živosti osmijehom. Publika vrišti, bodri svoje favorite, ja i dalje ćutim i gledam u jednu tačku. Počinjem da stičem osjećaj da sam na Olimpijskim igrama dok u mislima objašnjavam samoj sebi da ne sanjam i da je sve ovo java. Pristižu najbrži plivači. Braća Brownlee su među prvima. Kako kao potpuni nepoznavalac triatlona procjenjujem, rekla bih da su favoriti. Moram da zadržim objektivnost, nastavljam da podržavam aplauzom sve takmičare. Preostale su još dvije discipline – vožnja biciklom od 20km i 10km puta koji se treba pretrčati. Za mene su pobjednici svi oni koji uspiju da ispune normu, bez obzira na plasman. Na 30°C i po vlažnosti vazduha koja je tih dana vladala, svakako da je više nego za pohvalu njihov trud.

Isprativši i poslednjeg tamičara iz vode, dobili smo priliku da posmatramo ostatak takmičenja do uručenja medalja. Što znači slobodno vrijeme. S obzirom na to da nisam imala jasnu sliku ko su ljudi sa kojima radim iskoristila sam priliku da ih upoznam malo bolje. Već u par minuta bilo mi je jasno da su manje više svi ili profesori fizičkog vaspitanja ili triatlonisti. Osjetih sramotu što nikog od njih ne poznajem. Posebno kad su mi neki otkrili da su čak pod sponzorstvom Najka i Pume. Pomisao da ni oni ne znaju gdje se Bosna i Hercegovina nalazi na karti umanji mi teret i bi mi lakše.

Prethodna činjenica se pokazala važnom, jer druženje sa pojedinim kolegama dovelo me čak do predsjednika Međunarodnog Olimpijskog komiteta. U toj kvazi pauzi, krenuli smo da potražimo nešto za piće. Iako nije bilo sunca na vidiku, osjećala se vrućina. Usput, ni ne znajući da je kolega s kojim sam pošla tako poznat, zadesimo se u sektoru gdje se u tom trenutku dočekivala delegacija Međunarodnog Olimpijskog komiteta. Bila su potrebna dva volontera da dočekaju najvažnije goste i eto baš nama u tom trenutku se posrećilo, zahvaljujući kolegi.

Dok smo se šetkali svakako smo nailazili na mnoge uticajne sportiste sa brazilske sportske scene. Meni je to bilo proširivanje znanja, a ostalima svakako izuzetna čast jer su sa domaćeg terena. Anegdota koju neću zaboraviti bila je situacija kada je jedan od tih brazilskih triatlonista zastao da se slika sa oduševljenom publikom. Međutim, umjesto da sam ja od njega tražila dozvolu za fotografisanje, on je želio da se slika sa mnom. Naravno ne zato što sam poznata, već što sam iz Bosne.

desktop1

Bilo je zabranjeno, ali ne i uskraćeno, fotografisanje sa najboljim triatlonistima svijeta. Opet zahvaljujući Bosni, sa lakoćom sam došla i do zajedničkih fotografija, ali i autograma. Po završetku triatlona, imali smo priliku, čak i da razgovaramo sa njima. Vjerujem da nakon svega ovog shvatate zašto se isplatilo mesti plavi tepih 🙂

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s