Gluva žaba · Početna · RIO 2016

Casa Colombia – od mašte do realizacije

Živjela sam i ja u uvjerenju da je maštanje dobro za razvijanje kreativnosti, sve do onog trenutka dok nisam počela uočavati da mi zapravo služi kao nacrtni plan za postizanje ciljeva. Tako jedna od mojih prvih maštanja su bila da budem latino plesačica. Postala sam sinonim za sambu, a shodno tome i zavoljela Brazil. Onda sam otkrila salsu, pa sam se „preselila“ na Kubu, a potom kroz baćatu do Dominikanske Republike.

Putovala sam tako kroz muziku, ples, serije… stalno u Južnu Ameriku. Međutim, i dalje je to bio samo predmet za maštanje, jer sam mislila da me put tamo nikad neće odvesti. Onda sam počela da upoznajem i ljude sa tog kraja svijeta. Shvativši da nemam puno koristi od toga što ih upoznajem ako ne pričam njihov jezik, odlučila sam se da počnem sa učenjem španskog. Prvo iz hobija, a onda su se bez kucanja otvorila vrata i prilika da me hobi dovede zapravo do ostvarenja drugog maštanja – odlaska u Španiju. Misleći kako je to maksimum koji mogu dostići, zadovoljila sam se da u Španiji živim latinoameričkim životom. Nastavila sam da izučavam salsu, baćatu, merenge i sve ono što u Španiji imam a tu ne pripada. Sticajem okolnosti, najbrojnije prijatelje su mi činili Latinoamerikanci. Tako smo kroz naše razgovore putovali po Venecueli, Paragvaju, Nikaragvi, Meksiku, Salvadoru. Kolumbijaca nije bilo u tom krugu, ali o njima sam najviše pričala i nekako sam ih iz neobjašnivih razloga najviše voljela. Da li ta želja ili neki drugi faktor, opet su me doveli do meni drage Kolumbije. Na seminaru Zumbe instruktor i mentor bio mi je, ni manje ni više, Kolumbijac (ali ne Beto Perez). Zahvaljujući svemu ovom raslo je svakodnevno moje poznavanje o svijetu koji nikad nisam vidjela, osim u mašti. Počela sam da ga prihvatam kao da je moj sopstveni. Iz kojih je to razloga ne mogu još uvijek da objasnim ni sebi ni drugima.

Opet tako maštajući o Kolumbiji, dođem do Argentine. Gle čuda, u Argentini osim kolega na poslu, svi koje sam poznavala su bili iz drugih zemalja. Ovaj put najviše iz Kolumbije. Čak se i među radnim kolegama našao jedan Kolumbijac. U kući u kojoj sam stanovala, dijelila sam kafe, razgovore, izlaske, dobre i loše dane sa ljudima iz Kolumbije. Tako je još jedno maštanje dobilo realizaciju. U tom periodu sam zapravo i najviše naučila o ovoj zemlji. Proputovala kroz nju uzduž i poprijeko, naravno samo imaginarno. Od kafe, preko hrane, do obilježja svojstvenih za svaku oblast Kolumbije, do te mjere da sam na kolumbijskim žurkama postala stalni inventar. Priča se završila tako što sam dobila „potvrdu“ da ispunjavam sve uslove da budem Kolumbijka.

Po povratku u ovaj moj realni život, po dolasku u Bosnu, prijavim se da volontiram na Dukatfestu kao prevodilac. Kako već sad pogađate, da, dobijem priliku da još jednom budem blizu svojoj mašti i virtuelno putujem u Kolumbiju.

Nedugo poslije Dukatfesta, otputovala sam u Brazil, ali ovaj put fizički. U kući od deset internacionalih volontera, našla se ponovo jedna Kolumbijka. Budući da sam ispijala krv na slamčicu o tome ko je i odakle je, dodijelili su mi da u tuđem stanu budem njen domaćin. Te noći kada je pozvonila na vrata dočekala sam je sa toliko uzbuđenja da je ušla u kuću poootpuno zbunjena. Naredna dva sata, iako je već bila odmakla noć, davala sam joj objašnjenja i odgovarala na pitanja. Od tada, moja Karo i ja smo postale saučesnice u ludostima, a sreća naš saveznik.

img_0815

Magičnog dana, zvanog Spasovdan, uputile smo se da na najbolji mogući način proslavimo naš uspjeh iliti moju volontersku akreditaciju. Gdje drugo ako ne u Casa Colombia. Jedna arepa i aguardiente (hrana i piće sa liste tipičnih kolumbijskih) su više nego adekvatna nagrada za postignuto.

Inače, Casa Colombia (kolumbijska kuća bukvalno prevedeno), bila je vid promocije kolumbijske kulture, sporta i turizma tokom Igara u Riju. Adresa Olimpijskog i Paraolimpijskog komiteta Kolumbije. Ne sluteći da će sve da krene potpuno drugim tokom, stale smo u ooooogroman red za ulazak u taj mini muzej. Ništa nam nije moglo skinuti osmijehe sa lica. Posebno ne čekanje uz regeton i muziku iz Kolumbije. Nakon više od dva sata provedena u redu, najzad smo se našle unutra prilično razočarane. Nije bilo ni blizu onoga što smo očekivale od te izložbe i promocije. Jedini zanimljiv detalj bilo je snimanje video poruke za nagradnu igru na temu asocijacija vezanih za Kolumbiju. Kako sam imala puno da kažem, a malo želje da se pojavim sama na videu, molila sam Karolinu da mi se pridruži. Nije bila rada, ali me nije ni odbila. Ubijeđena da je nagrada naša, stala sam u red za kafu kako bismo prekratile čekanje do izvlačenja pobjednika. Karolina je stajala sa strane. Najedanput, kao grom iz vedra neba, prišla mi je, povukla me za ruku i rekla: „Maja, treba da staneš ovdje u centar i počneš plesati“. Gledala sam u nju u nevjerici. Pomislila bih da je šala da nisam po izrazu njenog lica shvatila sa koliko ozbiljnosti je to rekla. “Nema šanse” rekoh joj, uz obrazloženje da je previše ljudi tu prisutno. 

I dok sam tako ispijala zadovoljstvo u obliku kafe, Univerzum je odlučio ispuniti Karolininu želju. Sve vrijeme su se vrtile iste pjesme. Naučile smo ih napamet. Međutim, u jednom trenutku, kao da je neko čuo naš razgovor. Promjenio je plejlistu. Skočila sam kao da su u meni odjedanput promijenjene baterije. Baš onako kako svaki put nekontrolisano reagujem kad čujem pjesme koje me pokreću na ples i koje volim. Zaboravila sam i gdje sam i koliko je ljudi, samo sam zatvorila oči i unijela se u ritam. Vrativši se iz tog svog svijeta zanesenosti, vidjela sam masu ljudi oko sebe. Formirao se krug i svi su počeli da aplaudiraju. Na stepenicama ispred Casa Colombia, među publikom, stajali su i zaposleni. Shvatila sam da je moja zanesenost plesom bila razlog tih pogleda. Osjećala sam se nelagodno, ali više nisam mogla da obuzdam noge, a ni da vratim vrijeme. Nastavila sam da plešem i drugi su se pridruživali. 

Jedna za drugom redale su se pjesme kao da su mene pitali za muzičke želje. Uživala sam beskrajno. Ponovo je prišla Karolina, ovaj put da me upozna sa jednom gospođom koja je pitala za časove plesa. Pogledala sam u Karolinu, pa u tu ženu, pa ponovo u Karolinu u stilu „vi se to sa mnom šalite?“. Iako sam rekla da sam samo stranac u ovoj priči, žena je insistrala na časovima. Razmjenile smo brojeve i dala sam obećanje da ću ako bude željela u svoje slobodno vrijeme da je učim onom što ja znam, mada mi nije jasno kako je nekom ko je rođen u Riju to uopšte potrebno. Bila sam počastvovana svakako. Da iznenađenjima ne bude kraja, počeli su i poklonima da me obasipaju – stizale su ruže, kafa, a čula sam i komentare tipa „Ma odakle je ona? Nije moguće da je iz Bosne.“  Potpuno sam zaboravila zašto sam ja uopšte ostala ovdje.

Pala je noć. Prošlo je i izvlačenje, ali sa mnom se lutrija dobro danas poigrala. Djevojka kod koje smo snimale video poruku, prišla je ne da mi uruči nagradu koju sam očekivala, već da mi ponudi nešto što je nadmašilo i moju maštu.  Obratila mi se riječima: „Definitivno si nas ostavila sve bez teksta. Vidjevši kakvu si zabavu napravila večeras, ali i na insistiranja pojedinih posjetilaca, meni nije preostalo ništa drugo nego da te pitam da li bi bila volonter u Casa Colombia sve naredne dane do kraja Olimpijskih igara?“ Protrljala sam oči, u nevjerici pogledala u djevojku i zapitala je: „Čekaj, ti si stvarno ozbiljna?“ I dalje me je gledala u oči govoreći: „Apsolutno! Da li si ti ozbiljna i jesmo li se dogovorile?“. Potvrdno sam klimnula glavom dodajući da će mi biti izuzetna čast. Pružila mi je ruku u znak sklopljenog posla i dodala da se sutra vidimo ovdje u isto vrijeme.

Misleći da sanjam tražila sam od Karo potvrdu, da me štipa, da me udari, da me zagrli, da uradi bilo šta samo da me uvjeri da je ovo stvaran trenutak i da se baš meni događa. U tim trenucima delirijuma, ispred nas se našao glavni organizator ovog događaja i moj budući šef. „Molim vas, možete li mi reći ko je naša instruktorka salse? Imam jedan poklon za nju.“ rekao je. Od svega toga čula sam samo riječ “salsa”. Gotovo ljutito ga prekidoh u želji da dodam komentar kako salsa i Zumba nisu isto. Međutim, vidjevši majicu sa logom Casa Colombia u njegovim rukama koju je pružao meni, zaboravila sam šta sam imala da kažem. Umjesto kritike uputih mu zagrljaj, a on meni dobrodošlicu u tim. Radost je isijavala iz svake pore, a sve zbog jednog osjećaja – prilike da budem Kolumbijka.

dscn5376

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s