Gluva žaba · Početna · RIO 2016

Spasovdan

16. avgust 2016. godine. Karolina – sinonim za anđela, sreću, druga, sestru, motivaciju, inspiraciju…pa tako do beskonačnosti, tog jutra se pojavila ispred mog kreveta. „Maja, danas je naš dan, ustaj! Idemo po tvoju uniformu.“ dozvala me iz sna. Poluotvorenih očiju ugledah ispred sebe njeno lijepo lice, spletenu kosu i široki osmijeh kao najljepši modni detalj koji uvijek nosi. Servirala mi je dnevni plan kao svježe cijeđen sok. Ne usprotivih se. Navukoh na sebe prvo što mi se našlo pod rukom, a ona je nastavila da niže aktivnosti u skladu sa sunčanim danom.

dsc_7189

Pored mnogobrojnih rituala koje smo svakodnevno praktikovale, nezaobilazan je bio doručak u pekari na „Central do Brasil“ – glavnoj željezničkoj stanici. Jedno od onih ćoša koje ne druguje sa čistoćom, ali vraški ukusnih peciva da sve te anomalije zaboraviš. Punog želudca al ne odvojenih očiju od izloga, nastavile smo put preko favele do „Cidade do Samba“ (Grada Sambe).

Bio je to najbezbjedniji, mada ne i najbliži susret sa jednim novim svijetom od kojih mnogi zaziru. Kuće u vidu kockica naslaganih jedna na drugu. Približno jednake veličine, izgleda a rekla bih i sudbine. Poneka se izdavaja iz mase sa grafitnom fasadom, možda i brojnijom familijom, ali to moje oko trenutno ne vidi sa ove udaljenosti. Ulica tek tolika da se možeš mimoići sa rodbinom, komšijom, slučajnim prolaznikom. Žena prostire veš na žicu razvučenu od jednog do drugog kraja prozora. Na krovu svake kuće ista kanta. Plava i velika. Pretpostavljam da u nju sakupljaju kišnicu. Služi im kao izvor vode. Gle, djeca se smiju, igraju fudbal. Eno tamo nekog auta. Ne znam zašto, ali nešto mi govori da je ovdje život srećan. Ima drugu formu na koju moje ja nije naviklo, ali kad ogoljena duša bez maske gleda, prihvata ljepotu i ovog. Miriše na prljavo, mizerno, ne uklapa se u šablon života, ali mi je drago što ne osuđujem. Proletiše mi mislima mišljenja svakojakih, posebno kolega sa kojima sam radila u bolnici. Oni su od onih koji imaju i za sebe i za druge, al uglavnom čuvaju za sebe oba parčeta kolača. Odzvanjaju riječi gorčine, osude i još mi draže bi što me ne zagadiše. Nisam to dožijela onako kako mi je njihovo iskustvo reklo. Ovdje ne stanuje strah, ovdje postoji život. Karolina i ja ćutimo. Svaka u svojoj glavi nijemo plete misli i formira mišljenje o istom – životu u faveli.

Preko puta nas neko nepoznato čeljade. Drugačiji je od nas sudeći po boji kože. Ćuti i on, ali čudno nas gleda koliko i mi u favelu. Svi se trudimo biti manje direktni, međutim ne ide nam. Znam da ga je rijetka pojava svijetlih očiju i plave kose, a posebno tako svijetle puti navela da neprestano gleda u našem pravcu. I to sam prihvatila dobronamjerno. Osjećam da ima neko pitanje i dijeli ga sa osjećajem za sramotu. Najedanput, kad je shvatio da nema puno vremena da uhvati ovaj trenutak, upita nas za dozvolu za zajedničku fotografiju. Nije bilo razloga da mu kažemo ne.

dscn6202

Grad Sambe. Naselje u kom se čuvaju kostimi i rekviziti onim danima kad nije karneval, po čemu je zapravo dobilo i naziv, pretvoreno je sada u Grad Rio Volontera. Ogromne hale u kojima su uniforme i akreditacije. Iskreno se nadam da je među njima i moja. Idemo da provjerimo. Karo, kako svi zovemo Karolinu iz milja, ostavlja me na ulazu i ponavlja da ne zaboravim date instrukcije.

Bila je ovo jedna od rijetkih situacija u kojoj poznavanje portugalskog nije išlo u prilog, te smo odlučile praviti se “Englezi”. Svjesna da će to svakako da oteža komunikaciju, samouvjereno sam ušla u „dvoboj“ na velika vrata zgrade neuporedivo veće od mene. Nazivam im dobar dan na engleskom. Svima koliko ih tamo ima, a ima ih barem pedesetak. Osmijehom mi uzvraćaju, dok rukom pokazuju sto do koga treba da se uputim. Sve mi je odmah u trenutku bilo jasno. Pri sljedećem susretu shvatam da je nivo naše konverzacije na engleskom gestikulacija i mimika, ali ne odustajem. Postaje mi zabavno. Ispravljam krajeve usana da održe oblik ravne linije i miruju. Došla sam kao padobranac, bez pasoša, bez rasporeda, ali sa stavom kao da sam u najmanju ruku lider grupe prema kome je počinjena ozbiljna nepravda (iz prethodno navedenog sve je tačno osim ovo lider).  Sjedam na stolicu ispred kamere i preko puta gospodina koji mi se našao na usluzi. Čekam naredna uputstva, ali vidim da ide s mukom popola. Malo na engleskom, malo na portugalskom, a najviše rukama, sporazumjeli smo se. Potpiši tamo, potpiši ovdje i u par trenutaka misterija volontera iz nepripadajućeg skupa se okonča. Akreditacija gotova. O radosti, tebi u čast danas slavimo. Vrištim u sebi, al ne smijem na kraju sad da zabrljam stvar. Štipam samu sebe za obraz da odglumim do kraja ulogu. Rastajemo se u miru, željama dobrodošlice i prosljeđuju me u drugu halu po uniformu. Prilično slična situacija i tamo. Od stola do stola, razgovarajući bez riječi, ali sa osmijehom, skupljala sam ono što mi je kao volonteru bilo namijenjeno. Karta za prevoz, uniforma, poklončići. S punom kesom u ruci nađoh se na izlazu. Osjetivši vrelinu dana i sunčev zrak sjetih se „Svjetlo je uvijek na kraju tunela“. Danas u bukvalnom smislu te izreke. Koliko sreće je bilo u meni, mislim da sam mogla proizvesti energije za cijeli Brazil. Osjetila sam olakšanje u duši i neizmjerno zahvaljivala slučajnom prolazniku sa Ipaneme. U međuvremenu dobijam i imej. Stigao je raspored volonterskih aktivnosti. Otkotrljao se kamen sa srca, vazduh je postao lakši, a dan se pretvorio u Spasovdan. Evo je trči i Karo. Čujem njenu slavnu „Si, se puede!“ (da, može se). Baca mi se u zagrljaj dodajući „idemo slaviti ovaj dan“. Nastavile smo put Boulevard Olimpico i Casa Colombia.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s