Gluva žaba · Početna · RIO 2016

Za drugare!

Opet počinjem priču s kraja. A šta to još u mom slučaju prati uobičajeni slijed događaja života?!

Skoro pa dvadeset i šesta, a meni na um palo da mi pasoš bude ispunjeniji od indeksa. Generaciju mi umjesto alarma dječiji plač budi, a one malo srećnije i obaveza zvana posao. – “Meni se volontira!”- Vazda me pitaju kog li ja đavla imam od toga, kakve me bube spopale da radim za džaba, što ne sjedim s mirom i držim se balkanskih načela, jer mi je sudbina tako odredila. “Ova današnja omladina na parazitski način života navikla, u ono vrijeme se u mojim godinama valjano staža imalo.” Od ljepote ovih motivacionih govora, uši mi žale što poštuju zakon higijene. Isti scenariji i u autobusu, među prolaznicima, poznanicima, penzionerima, mladima….Počinjem da se preispitujem. Kakvu li ja to mutaciju nosim u genima?! Student sam skoro pa penzionisani, očekujem imejl od tamo nekog Olimpijskog komiteta, razmišljam kakve su mi šanse da neko danas bar odgovori na one poslate molbe, bar na jednu. Razmišljam tamo o nekom neformalnom obrazovanju, učenju portugalskog i na to sve, još onog brazilskog. Malo mi što ću da volontiram na Olimpijadi, pa sad tražim i dodatnu obavezu, za ne daj Bože, ako kojim slučajem ova prva zakaže. Čekaj…pa jel moguće…ja to živim svoj život u sredini kojoj očito ne pripadam?!

Strašne uhobolje i glavobolje su to bile. Dugotrajne i mukotrpne. Srećom, ova nesrećna vremena iz perspektive većine, life coaching izmislila, sekte zvane nevladine organizacije, ljude isto ovako malo izgubljene kao i sama što sam, pa se bolest sanirala. Kukala sam k´o da mi zdrav zub vade pri svakoj pomisli da od mog volontiranja na Olimpijadi nema ništa. Isklija sto novih korova u glavi preko noći. Svjestan si da je jalova ruža, al se opet nadaš procvjetaće. Odem tako na trening pa se iskukam i isplačem kroz pokret, kroz ples. Bude mi dobro. Drugi dan mi se uopšte ne priča o tome, al me sustižu pitanja. Pojavim se u društvu,  ista tema, novi dan. Smorim Natu, Dragana, Maku, Tiku… i sve redom dostupne. Ma i da nisu dostupni, znam da će za mene biti. Posrtalo se, padalo, ljutilo, svađalo, ćutalo…ma svega i svašta se pod otirač sakrivalo, ali se ipak nije odustalo. E upravo zbog toga pišem ovaj post – da ni jedna doza, ni ona manja, ni ona veća ne bude zaboravljena. Pišem iz spoznaje da sam bogat čovjek, jer su se u muci izrodili junaci, a svaki osim toga nosi etiketu mog drugara. Onaj ko tvrdi da je samo jedan pravi prijatelj, ili je živio u vrijeme kad su postojala samo dva čovjeka ili se sam na propast osudio pa nije dozvolio ostatku svijeta da mu budu armija.

Ako je priča o Brazilu bila uvertira u svijet odraslih, onda sam ja ili voljen čovjek ili malo grijeha počinila. Bilo kako bilo, lijepo je znati da od 20 prijatelja na 20 si mogao računati. Ovim putem želim da se od srca zahvalim svakom pojedinačno!


– HVALA –

1-skud-vicenca-i-promocosta 2-maka 4-grad-bl 6-iskra 7-nem 8-tika 9-isidora 10-suzic-i-jaka 11-selma 12a-joco-i-nidze 13a-jeca-pepic 14-vanja-colic 15-moje-cure 16-lola 17-adri-i-pero 17-elenaki 18a-rio 19-dragan 20-vera-boskovic Corcovado (Cristo Redentor) - Rio de Janeiro (19).JPG23-boris-vrhovac 24-sindikat-obrazovanja 25-milanovici 26-rodbina 27-cima 28-ze-grgic dsc_7309 dscn4974

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s