Početna · RIO 2016 · života

Mnogo toga se krije u ljudima

Podne, a glava još teška. Misli joj se prišile poput utvara. Ni tijelo što je nosi, nema neke naročite volje. Stopilo se sa krevetom, da ga ni ovaj jedini zrak sunca što se promalja iza navučenog zastora ne pokreće. Srećom moram na posao. Vrijeme je za konačni oproštaj i sa volonterskim angažmanom u bolnici, a i za rastanak sa krevetom.

Moj unutrašnji svijet sjedi pored mene. Dok čekamo na stanici pokušava da me ispituje i navodi na one teške misli od kojih hoću da olakšam glavu. Razgovor sa nekim živim bićem oteo bi me iz čeljusti depresivnog raspoloženja u koje sam zapala satjerana u ćošak. Doduše, sve češće mislim da je Karo, moja cimerka, ta kojoj je povjerena uloga anđela čuvara. Nekako je uvijek tu i zna koja je riječ prava u datom trenutku. Svih ovih dana spašava me od potopa. Razgovara sa mnom svako veče prije spavanja, daje mi ideje i bodri me. Argumentujući svojim svakodnevnim, neobičnim, pozitivnim iskustvima, tvrdi da je rješenje u spoljašnjem svijetu i da prestanem da ga tražim među zidinama sobe.

Strpljenje i čekanje, kao jedini efikasni antidepresivi za moju dijagnozu, nikako da počnu djelovati. Vrteći se u začaranom krugu jesam li možda mogla još šta da napravim po pitanju mog volonterskog angažmana, zašto li sam tu gdje sam, kako ću da opravdam svoj turistički boravak u Riju, stigoh do poslednje stanice. Otvoriše se vrata BRTa i ja istrčah. Odjednom osjetih olakšanje zbog varke da sam uspjela da pobjegnem od sebe same. Činilo se kao da sam ona mučna pitanja, maločas pomenuta, ostavila u autubusu koji je nastavio put i čija sam zatvaranja vrata upravo ispratila s nevidljivim mahanjem. Uputih se u pravcu bolnice bez kofera upitnika.

Standardna procedura. Javih se na dužnost. Razmjenih koju riječ sa kolegama iz prve smjene i uputih se u kuhinju da iskoristim pauzu za ručak. Gledam u tanjir sa feižoadom i osjećam se kao u vicu o Kinezima koji mi je jednom neko ispričao: „Zašto Kinezi imaju oči kao minuse? Zato što kad vide rižu za ručak svaki dan, ljutito se podboče rukama o stol i odgovore „ha joj, opet riža“. Pođoh da se smijem sjetivši se toga, al brzo zaposlih usta žvakanjem te famozne riže, pasulja i farofe.

U čekaonici urgentnog centra gužva. Najviše djece. Jedni se smiju, drugi plaču, treći se provlače između stolica i oko mene, ali činjenica je da svako od njih pozitivno djeluje na moje raspoloženje. Uživam u tome da se izgubim u odrazima lica drugih ljudi, da ih okarakterišem na osnovu prvog utiska, da proniknem u osjećaj koji je zaslužan za facijalnu ekspresiju koju oko zapaža. Danima bih mogla tako da sjedim među masom, u gužvi i analiziram. Neko posebno zadovoljstvo i spokoj mi zadaje, pa čak i sad. Udubila sam se u zadatak da nisam ni primijetila kad je kolega do mene sjeo. Nismo se do tada poznavali. Prvi mu je radni dan kao volonteru. Pruža mi ruku i predstavlja se. Potaknuta analiziranjem obrađujem podatak njegovog imena i prezimena. Sigurna da je stranac, upućujem gotovo refleksno pitanje odakle je. Saznanje da su nam jezik i zemlja poveznica, izmami mi širok osmijeh. Pričom o Španiji prekratili smo dobar dio našeg radno-neradnog vremena. On je doktor. Završio je medicinu u Madridu, a onda se umjesto u bolnicu otisnu u avanture. Radio je godinu dana u Africi za Crveni krst, kao humanitarac, a zatim se uputio u Južnu Ameriku. Da stvar bude još zanimljivija, novi dom je našao u Guajani i Surinamu. Tad sam samo pomislila „ima i luđih od mene“. Ne mogoh zaobići pitanje „otkud u Brazilu, zapravo otkud ovdje?“ Na šta je nadovezao priču sličnu mojoj. Prijavio se da bude volonter na Olimpijskim igrama u medicinskom servisu. Na kraju je sticajem okolnosti, završio u potpuno drugom timu i ni po čemu vezanom za medicinski. Kako ne bi gubio vrijeme, a i utrošeni novac kojim je mislio steći nova iskustva u struci, našao je ovaj projekat u bolnici. Kakav odjek zadovoljstva u meni. Konačno neko ko u potpunosti razumije kako se osjećam. U jednom dahu mu ispričah svoju muku i bi mi bolje. Iako nije ništa rekao što je moglo da mi pomogne, osjećala sam se nekako shvaćenije i utješnije. Nastavili smo u zanosu naš razgovor i ko zna do kad bi trajao da se nije pojavila ona. Treća kolegica koja je tog dana radila sa nama u smjeni nazva nam dobar dan. Pojavila se kao sunce, niotkud ali žarko. Sijala je neka pozitivna energija iz nje, baš kako je osmijeh kojim je oivičila usne nagovještavao. Počela je da priča i zapitkuje, u klasičnom brazilskom stilu (a to znači puno i sa interesovanjem), ali umije i da sasluša. Unakrsno su se ispitivali ona i on, a ja sam slušala. Potom, dođe red i na mene. Samo za razliku od njega, meni je jednim pogledom uputila ista pitanja. Počela sam priču kao ispovijest. Gledala me je i dalje sa istim osmijehom, dok sam ja mijenjala izraze lica od razočaranog do tužnog. Slušala me je gotovo ne trepćući, kao da ne želi da me prekida, iako ima odgovor na sva moja monološka pitanja. Na poslijetku je samo rekla „ …ali, ti nisi ovdje došla da budeš volonter na Olimpijskim igrama. Jel vjeruješ u Boga? E pa onda budi strpljiva. Uskoro ćeš saznati kakav plan on ima za tebe. Ti si ovdje iz drugih razloga.“ Nastavila je da se osmjehuje tako sigurno kao da je ona taj bog, dok je jeza prolazila mojim tijelom i trajao muk.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s