Početna · RIO 2016 · Slijepa ulica

Ružno pače

Žute se jutra, ali ne od sunca. Volonterska uniforma Rio2016 pomirila je sve nacije, različitosti, boje kože, jezike i prosto sija na svakom od devet volontera u kući. Jedino sam ja ružno pače još uvijek. Zaljubljenost u Rio i želja da upoznam svaki kutak njegove duše nadomjestila je taj hendikep što sam drugačija. Našla sam opravdanje u iskustvu stečenom tokom procesa selekcije volontera – puž ima konkurenciju i zove se brazilska ažurnost. Uostalom, čemu žurba, deset dana je do triatlona, Olimpijske igre su tek počele. Umjesto panike, sa osmijehom dočekujem cimere iz prve smjene, ispraćam u drugu. Provodimo slobodno vrijeme u turizmu, izlascima, gledanju utakmica. Zadovoljstvo nam pričinjava prepoznavanje ukućana na televiziji među masom volontera.

Većina cimera je imala sreću da dobije zaduženja na popularnim sportskim dešavanjima tipa tenisa, atletike, odbojke i pored toga u sektorima gdje su u bliskom kontaktu sa sportistima. S nestrpljenjem se isčekivao povratak svakog pojedinačno da čujemo zanimljivosti koje su obilježile njegov/njen radni dan. Slušati dogodovštine sa treninga Rafaela Nadala ili o tome kako je neko imao priliku da u svojim rukama drži Boltove potpisane patike postale su priče s kojima smo ispraćali dan i odlazili u krevet jednako srećni kao i onaj koje to lično doživio. Hoću reći približno srećni, jer kolika je to količina emocija tek ću spoznati odlaskom na finale u atletici u ulozi gledaoca.

Ne mogu reći da mi nije svakim danom rasla želja da i ja doživim neko slično iskustvo, ali osuđena sam na čekanje jer na svako moje pitanje upućeno timu zaduženom za volontere odgovaralo se sa „molimo budite strpljivi, uskoro ćemo Vas obavijestiti o detaljima“. I tako sve do dva dana pred kraj Olimpijskih igara. Jedanaestog dana avgustovskog jutra, kulminacija mog nestrpljenja i njihovog bezobrazluka rezultirala je slanjem prilično drskog imejla centru za komunikaciju sa volonterima. Pokušaji da preko koordinatora drugih timova, osoblja iz Komiteta pa do toga da lično odem nisu davali rezultate. Ili sam ostajala na čekanju ili bez odgovora.

U međuvremenu, obavljala sam volontersku dužnost u bolnici kao prevodilac. Dobit od toga bio je rapidan napredak u učenju portugalskog. Pacijenata je bilo i ljekari su imali pune ruke posla, a mi samo obavezu da budemo prisutni. Rijetko kad smo imali posla i zbog toga mi se pojavio osjećaj beskorisnosti. Najgori mogući osjećaj iz perspektive mog karaktera.

Nadolazila je bura misli u dugim vožnjama autobusom, vozom, metroom. Prisjećanje na trnove koje sam pogazila da bih bila ovdje volonter i realnost da sam u turizmu nisu mi više davali mira. Povlačila sam se iz okruženja, nisu me činile srećnom priče o dešavanjima sa Igara, nisam iskoristila ni one besplatne ulaznice koje smo dobijali da bi popunili prazna mjesta na pojedinim sportovima tipa mačevanja, jahanja, boksa. Uživala sam u tišini i danu provedenom u krevetu. Odlazila sam ranije na spavanje, ustajala kad nikog više nije bilo u kući. Prva sam došla od svih volontera, a jedina sam koja je još uvijek volonter samo na papiru. Za dva dana neki od ukućana završavaju sa svim svojim volonterskim obavezama na Olimpijskim igrama. Naredne dane obilježiće ispraćaji. Sve je izvjesnije da me čeka susret sa istinom koju ne želim prihvatiti – ostaću ružno pače.

Da teret na duši bude teži pobrinuli su se pojedini naslovi i priče na temu volontera o tome kako su neodgovorni. Ključala sam i na temperaturi manjoj od +80C zbog toga. Pod tepih su se gurale sve manje lijepe priče i glancala svaki dan ona sjajnija strana medalje. O neorganizaciji i nesposobnosti koordinatora timova bilo je zabranjeno pisati (figurativno rečeno). Da ne kažem da vijest o promjeni boje u bazenu (navodim kao primjer) ni u jednom trenutku se nije čula u Riju, ali je zato o tome brujao ostatak svijeta. Niko nije spomenuo kako smo kao internacionalni volonteri u jednu ruku diskriminisani. Dalo se zaključiti po tome jer su u svemu prednost imali Brazilci koji su svoju obavezu toliko poštovali da su dolazili na posao samo da se čekiraju i poslije toga odlazili u pravcu izlaza. Ne svi, ali dobar dio njih. Treninzi su uključivali objašnjenja samo na portugalskom. Ako si se pokazao kao sposoban onda si pored svog posla obavljao posao tvog radnog kolege i još druge dvije osobe. U praksi je sve bilo, osim onog što je stajalo na papiru. Ako su četiri godine bile potrebne da se improvizuju Olimpijske igre, pitam se koliko bi im trebalo da ih stvarno organizuju.

Mogla bih ja da nabrajam beskonačno dugu listu propusta, ali kakve koristi od toga. Ostaje mi da tražim rješenje i odgovor na pitanje kako opravdati novac koji sam dobila da bih ispunila obavezu volontera na Olimpijskim igrama za koju vjerovatno neću imati priliku. Pronalazak posla, prakse, novog volonterskog projekta su neke od ideja koje mi se vrzmaju po glavi. Krenuću od ove druge stavke. Brazil je dosta dobar u svijetu farmacije, možda bih imala neke šanse. Umjesto dana u krevetu, provodim ga za računarom. Možda zaradim penziju šaljući molbe, ispunjavajući aplikacije i stvarajući prilike.

Cimeri su opet drugarski stali iza mene pokušavajući zajedno sa mnom naći neko rješenje. Prijatelji iz Brazila su burno reagovali na situaciju u kojoj sam se našla okrivljujući svoju zemlju i izvinjavajući se za krivicu koju nisu oni počinili. Od svega ovog, samo djelovanje i potraga za novim putevima urodiće plodom. Moj doprinos da postignem rezultat je bio maksimalan, a preostala dionica puta ne zavisi od mene. Nažalost!

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s