Početna · RIO 2016 · života

Priča o prijateljstvu

Sunce se izdiglo iznad grada u koji su danas uprte sve oči svijeta. Čini mi se da i ono osjeća ponos što se pod njegovim zracima nalazi Rio.

Kroz otvoren prozor dopire zvuk susreta šina i voza sa obližnje željezničke stanice. Svako malo čujem da voz najavljuje svoj dolazak. Pas sa prvog sprata započeo je jutarnji koncert. Voli da nam remeti san. Toliko da noću u podsvijesti odzvanja njegov lavež. Razgovor prolaznika na ulici više liči na svađu nego na konverzaciju. Po visini tona lako je prepoznati Južnjake. Glasno i strasno, pa čak i onda kad nazivaju dobro jutro jedni drugima. Svirene automobila i buka sa ceste ni po čemu se ne razlikuju od one uobičajene. Ipak, današnji dan nije bilo kakav dan. Osvanuo je istorijski trenutak za Južnu Ameriku. Crveno slovo u kalendaru sporta. Praznik (čitaj neradni dan) i za moje cimere koji me već nekoliko minuta rastavljaju iz zagrljaja kreveta. Kasnimo na plažu. Druženjem na Ipanemi odlučili smo prekratiti čekanje do otvaranja Olimpijskih igara.

Rastanak sa metro-om ubrzava povjetarac koji donosi miris soli sa Atlantika i dočekuje nas na izlasku iz podzemlja. Nagovještava da je ona za koju kažu „ljepša od Kopakabane“ tu negdje. Vođeni tragom palmi i dozivanjem talasa ubrzo smo spoznali zašto je to tako. Stražar s desne strane zove se „Dos Irmãos“ (dva brata). Ne samo da stražari nego čini da zalazak sunca sve svoje nijanse prospe na transparentnu vodu i učini je svaki put drugačijom. Nije važno koliko puta ćeš ovdje doći, već da ćeš se svaki put jednako impresionirati tim prizorom. Da filmski ugođaj bude kompletan pobrinuo se „Por do sol Arpoador“. Smjestio se s lijeve strane Ipaneme kako bi pružio svakom prolazniku još jednu priliku da se zaljubi u ovu plažu. Ljeti su zalasci sunca ovdje čarobni. Upravo to mjesto je jedna od turističkih atrakcija Rija. Pjesak se sakrio ispod peškira velikog broja turista. Jedva da se nazire, ali se bori da pokaže svoje čari. Lijepi se za noge, lice, kosu…I boja i mekoća dali su me zavarati da hodam po brašnu. Najzad podižem pogled prema beskraju. Atlantik poput djeteta praveći talase izaziva kupače. Nisu oni kao na Kopakabni veliki i opasni, ali nisu ni bezazleni. Vidim tamo negdje i ponekog surfera. Veću pažnju pridajem tome što se plaži ne vidi kraj. Voda pokušava da je skriva, ali ne ide joj. Trag dubine prilično daleko ostaje, jer svaki novi talas nosi sa sobom pijesak koji se ni od okeana ne razdvaja. Opčinjena prizorom zanemarila sam dozivanje cimera koji su se izborili za komadić slobodne površine za naše stvari. Odmah i sad uskočila bih u vodu. Skidam sa sebe one komade odjeće koji me u tome sprječavaju i uskačem u prvi talas. Zaboravljam i godine i ozbiljnost. Danas je dan za odmor svim čulima. Na tih desetak minuta se zaustavilo vrijeme i izgubila realnost.

Garota-De-Ipanema-web

Cimer koji je ostao pored stvari, sa željom da nam se pridruži pita da li je voda hladna. Odgovaram da se uvjeri sam, zamjeniću ga. Odmahuje glavom i odgovara da će ipak malo da odspava. Izlaze iz vode i ostali. Kompletna ekipa je na okupu i svi u isti glas grmimo o prvim impresijama. Čaroliju je prekinulo pitanje „Čije su ovo stvari ovdje?“. Pogledasmo svi u istom pravcu ka krpicama na pijesku. Panični uzvik „Moja kamera!“ dao je svima do znanja da sam opljačkana. Od pet torbi sa iste hrpe, nedostajala je samo moja koja se nalazila upravo ispod majice i helanki koje su ostale. Kako i u kom trenutku slučaj je za CSI Miami. U ovakvim situacijama jedino što ti preostaje jeste da prihvatiš činjenicu. Ipak, bolest da se sentimentalno vežem za stvari mi ne dozvoljava da održim pribranost i pomirim se sa realnošću da upravo izgubljeno ostaje izgubljeno zauvijek. Najvrjednije što sam imala u materijalnom smislu jeste fotoaparat. Jednog dana kupiće se novi, dakle problem je rješiv. Emotivno gledano, problem je ogroman. Taj fotoaparat je poklon meni od mene, prešao je sa mnom puteva i uspomena. Njegova je duša skoro pa bogata kao i moja. Bilježio je sve one momente koje sam željela zaustaviti, ljepote koje bih voljela da sam mogla prisvojiti, ispričao je slikom mnogo priča o ljudima, služio me kao najbolji prijatelj i naše prijateljstvo nije zaslužilo ovakav kraj. Aman, neću da prihvatim da je nestao! Ne, neću ni drugi da kupim. Osjećala sam u sebi takvu tugu kao da je živo biće. Ćutala sam satima. Nisam to objašnjavala ni cimerima koji su se trudili na sve načine da me ohrabre, izmame osmijehe, a prvenstveno riječi. Slušala sam svakog pojedinačno, ali nesposobna da bilo šta odgovorim odavala je sliku da sam najarogantnije biće na planeti. Sebičnost me zaposjela do srži. Bio mi je bitan samo fotoaparat i uspomene zbog kojih sam više patila. Strašna glavobolja navela me da umjesto ručka sa cimerima produžim kući. Od tog trenutka pa do ulaska u stan sve čega se sjećam jesu moji unutrašnji razgovori i da je put bio dug. Zaboravila sam i da sam na Ipanemi, i da sam gladna, i da je peti avgust, i da je početak Olimpijskih igara….ništa nije bilo bitnije od pronalaska fotoaparata.

Računajući da je san najbolji lijek, ulazim u sobu sa jedva izgovorenim „Zdravo“ ostatku cimera u kući. Ponovna konekcija sa internetom, ukazala mi je na novu poruku na fejsbuku od nepoznate osobe. Sve što sam uspjela na prvi mah da pročitam jeste „molim te pozovi me kad vidiš poruku“. Početak teksta sadržavao je sve što je bilo potrebno da u tom trenutku budem ponovo najsrećnije biće na svijetu. Nepoznata djevojka je pronalazač mog fotoaparata. Misterija kako je nestao, isto tako kako je pronađen ostala je nerješena i dan danas. Mogući redoslijed događaja je sljedeći. Dok smo sjedili na plaži neko je nogom izgurao torbu i pobjegao. U tom trenutku mi smo bili okupirani ljudima koji su nam prodavali kaipirinju, peškire, magnete, vodu i ostale sitnice. Osoba X, koja je sjedila do gospođe na čijoj stolici je završila moja torba, primjetila je lopova kad je uzeo novčanik iz ruksaka. Odreagovao je misleći da pljačka nju dok drijema na suncu. Ostavio je stvari kod pomenute gospođe i u trenutku kad se probudila ona je našla nepoznatu torbu kod sebe. Kako je riječ o starijoj ženi, obratila se svojoj komšinici (djevojka koja je mene kontaktirala) da mi javi, jer su u torbi našli moje podatke među stvarima. Tako je djevojka načinila od noći isto ono čarobno jutro s kojim sam počela ovu priču. Toliko sam se radovala da sam umjesto u krevet otišla lično da preuzmem stvari. Susret neznanaca izgledao je kao susret dugogodišnjih drugara. Izgrlili smo se kao da smo pola života skupa podijelili, a onda se dali u rekonstrukciju događaja pri čemu je nastala prethodna moguća verzija priče o pljački. Bilo kako bilo, čudo je jedino što može da objasni nestanak i pronalazak stvari. Ovako nešto se desi jednom u milion slučajeva. Oni sami su mi to potvrdili. Mogu s ponosom da kažem da sam dijete sreće, jer ne samo da sam povratila svog najboljeg druga, već sam uspostavila još jedno sjajno prijateljstvo s ljudima na vrlo neobičan način. Fotoaparat je nastavio da pravi divne slike zemlje i ljudi sa velikim srcem, a ja ostala u kontaktu sa dvije osobe čija energija plijeni i vraća vjeru da još uvijek ima nešto dobro u ljudima.

 

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s