Gluva žaba · Početna · RIO 2016

Preko trnja do Brazila – isprošen san

Istupanje iz zone komfora je kao da ponovo učiš hodati. Staješ na nestabilne noge, gaziš nepoznat teren i rizikuješ da podnosiš ili udarce ili aplauze. Već na prvom iskoraku mene je dočekao pad. Udarac u vidu suspendovanog projekta poljuljao je ono malo skupljene hrabrosti za nastavak osvajanja Rija. Poručuje li to meni Univerzum na još jedan način da treba da odustanem?! Ali kako sad da odustanem, samo što sam ušla u ring, publika očekuje borbu. Na sve strane već je otišla vijest o mom odlasku u Rio. Pristižu poruke od prijatelja, poznanika, neznanaca kako da podrže projekat. Ne, ne mogu da kažem da odustajem. Pokušaću da nađem rješenje za novonastali problem. Dobijam odgovor od centra za podršku da nažalost platforma “Go Fund Me” ne može da mi pomogne u realizaciji projekta. Prebivalište u Bosni i Hercegovini odigralo je bitnu ulogu da se podigne zid između nečeg što mi je naizgled bilo dostupno. Novog plana nemam. Vremena još manje. Javlja mi se pomisao da je trenutak za preuzimanje onih poslednjih koraka koje sam ostavila za slučaj da sve krene po zlu.

I dok tako razmišljajući koju kartu da izbacim u ovoj gubitničkoj partiji, javlja mi se prijateljica iz Italije da mi čestita na uspjehu. Saopštavam joj da je bolje da mi bude rame za plakanje, od uspjeha sam još uvijek daleko. Sve što je imala na to da kaže bilo je „ništa se nemoj brinuti, ja ti mogu pomoći“? Dok je ona ispisivala detaljan plan, ja sam odmahivala glavom ispred ekrana kompjutera govoreći u sebi „ja to ne  mogu prihvatiti“. S njenim „molim te razmisli“ otišla sam da spavam. Hoću reći pokušam da spavam.

Do jutra sam obradila više podataka nego Windows. Rješenja je bilo, samo ne hrabrosti da prelomim u sebi i prihvatim da podrška prijatelja nije zaobilaznica, već autoput do Rija. „Super, mi ćemo ti isto pomoći“ bio je odgovor ljudi kojima sam iznijela Teodorin plan. I dalje su se lomila koplja u meni, kako od osobe koja je navikla da pruža pomoć pretvoriti se u onu koja treba da je prihvati?! Zahvaljujući dragim ljudima koji su svaki moj izgovor zašto ne, pretvorili u zašto da, prihvatila Teodorin prijedlog da uz pomoć njenog oca i Udruženja Srba iz Vićence pokušamo sakupiti novac za kartu do Rija. Već isti dan krenuli su u realizaciju. Proslijedila sam molbe koje niko nije čuo i do Italije. Vrlo ozbiljno su shvatili ovaj izazov i narednih dana molba je govorila italijanski, njemački i engleski. Tako je uz pomoć čika Đorđa, Teodore, ljudi iz Vićence i benda „Promocosta“ polovina ukupnog iznosa povratne karte bila prikupljena.

Vijest o tome da se digla dijaspora na noge u Italiji, stigla je do Slovenije. Možda ne bi bila toliko čudna stvar, da nisu bili u pitanju ljudi koje sam poznavala. Igrom sudbine, Teodorin otac se javio mojim jako dobrim prijateljima iz Kranja da ih pita za podršku projektu, ni ne znajući za naše poznanstvo. U trenutku kada su mi iz Slovenije rekli da se javim Teodori shvatila sam kako je svijet zapravo mali.

U narednim danima prosjačila sam za svoj san na sve strane. Zahvaljujući putovanjima, poznanstvima, volontiranju rasla je skupljena suma novca za kupovinu karte. Od prijatelja koje sam upoznala u Španiji, preko organizacija u kojima sam volonter, do potpunih stranaca stizala je podrška. Možda najzanimljiviji detalj u ovoj priči je bio susret sa jednim Slovencem koji je imao ulogu kurira. Njegovu poslovnu posjetu Banjaluci, moja prijateljica, a njegova radna kolegica, iskoristila je da mi uruči poklon. I dok smo uz kafu prepredali teme dotakli smo se putovanja. Vječitim putnicima ne treba mnogo objašnjavati čari tih avantura. Satima smo razgovarali o tome. On se spremao na turneju po Aziji, a ja maštala o Brazilu. Ispričah mu detalje. U trenutku kad je povezao svu priču, na rastanku je dodao „Oduševljen sam i svaka ti čast. Volio bih da mogu dati veći doprinos tvom projektu, ali nisam u takvoj poziciji, zato molim te prihvati ovaj skroman doprinos kao da je od tvoje drugarice iz Slovenije. Nadam se da ćeš uspjeti“. Ne znam da li sam postala rumenija, zelenija, bljeđa ili sa najvećom željom ikad da propadnem u zemlju. Znam da ne činim zločin, ali osjećaj mi je neprirodan.

Više se ni ne sjećam kakve sve ludosti nisam činila za putovanje na Olimpijske igre. Nastavila sam da šaljem molbe bez očekivanja. I možda je baš to nedostajalo da bi rasplet krenuo uzlaznom putanjom. Svakodnevno sam štampala bar po dvije molbe i prije odlaska u čitaonicu ostavljala u firmama. Sjećam se samo da je jednog poslijepodneva zazvonio mobilni telefon. Nisam stigla da se javim, ali sam sumnjala da bi mogao biti neko kome sam se obratila za pomoć po početnim brojevima telefona. Sljedećeg dana sumnja se obistinila. Poziv je bio iz Sindikata obrazovanja, nauke i kulture Republike Srpske. Sekretarica predsjednika sindikata saopštila mi je da njen šef želi razgovarati sa mnom. U narednom trenutku začula sam muški glas i čestitke sa njegove strane za sve moje uspjehe koje je čitao sa dostavljenih papira. Pomalo u šoku pokušavam da se koncentrišem na razgovor i odagnam misli tipa zar je moguće da neko čita molbe i to još isti dan kad je dostavljena. Vijest o tome da su prepoznali značaj moje volonterske uloge na Igrama vratila mi je vjeru da sve i nije baš tako nakaradno u ovom našem sistemu. Obuzela me sreća što sam konačno naišla na izuzetke koji znaju da cijene nečiji trud više nego što sam osvarila prvi pozitivan odgovor.

Paralelno sa bitkom za ostvarivanje novčanih sredstava vodila se bitka sa neorganizacijom Olimpijskih igara. Kraj mjeseca maja, početak Igara za manje od  devedeset dana, a ja sve što znam o tome jeste da sam volonter. Papiri i protokol kažu do kraja decembra 2015. godine biće poslato pozivno pismo. Od marta mjeseca 2016. godine počinju treninzi i obuke. Realnost kaže maj mjesec, a mi stali u novembru. Bombardovanje negativnim komentarima od strane volontera koji su u poziciji kao i ja, na zvaničnoj grupi, urodilo je plodom da neorganizacija dostigne vrhunac. Masovna odustajanja ljudi koji su prihvatili volonterske pozicije napravila je pometnju u već nepostojećem sistemu. Brojka od 70 000 volontera smanjivala se iz dana u dan. Razumom vođeni odustajali su svakodnevno. Mi ostali smo čekali čuda. I prvo se desilo već početkom juna. Jutro me zateklo sa obavještenjem da više nisam volonter, jer eto, prošlo je skoro pa dvije godine, stvari su se promijenile, mnogi kandidati nisu u prilici da budu više volonteri pa su tako eliminisali i mene bez pitanja. Osjetih samo da me obuzima hladan znoj, rastavlja se vilica i počinje da podrhtava tijelo. Nastavljam da čitam taj dugački imejl gutajući knedlu u grlu i nadajući se da je neka šala. Pred kraj teksta pronađoh dio da ukoliko želim nastaviti put do Rija popunim sljedeći upitnik. Još milion upitnika mi se stvorilo iznad glave, ali najveći je bio onaj pored pitanja šta sad? Odzvanjalo mi je u glavi da ljudi koji me čak ni ne poznaju a stali su iza mene, skupljali novac i garantovali u koje svrhe ide zajedno sa mnom su na tankom ledu. Ne, ne želim da pomišljam da više nisam volonter. Čekanje odgovora na pitanje o mom statusu volontera se pretvorilo u vječnost. Sad mi više nije bilo bitno šta ću da radim na Olimpijskim igrama, željela sam samo potvrdu da sam volonter. Drugog dana spriječen je gastritis odgovorom koji sam željela čuti. Moje mjesto je među odabranim brojem volontera. Svijet je opet dobio vesele boje. Oživjela sam.

Kraj mjeseca juna. Počinje „Dukatfest“. Festival zbog kojeg se voli ljeto u Banjaluci. Treba mi malo odmora od učenja, razmišljanja, briga… Nije da ga imam, ali obnova energije mi je svakako neophodna. Nekim čudnim okolnostima, posložile su se stvari da u poslednji čas dobijem priliku i kao volonter ispratim dešavanja na pomenutom festivalu. Da čudnije bude sudbina me navela na virtuelno putovanje u najvoljeniju latinoameričku zemlju (Kolumbiju) i među ljude čija energija će biti izvor mog duhovnog oporavka. Iako sam svakodnevicu ostavila iza sebe tih pet dana, neizbježan detalj sam ponijela sa sobom na Dukatfest – Brazil i Olimpijske igre. Došlo je vrijeme da se kupi karta. Od informacija i dalje raspolažem sa istom – ja sam volonter. Olimpijske ili Paraolimpijske igre, saznaćemo do avgusta. Prostora za čekanje više nema. Cijena karte svakodnevno raste, ali ne i moj budžet. Ponovo se bacam u vatru i odlučujem na boravak u Riju od dva mjeseca. Štednja od sebe same, plus velika pomoć mojih prijatelja rezultirali su uspjehom. Povratna karta do Rija je tu. Štipam samu sebe ne bi li povjerovala u realnost. Ako je san, ne budite me!

DSCN5496a

Ne znam kad je Univerzum dao dozvolu čudima da se dešavaju, ali vidljiva su. Preskočiila sam najveću prepreku na putu do Rija. One apsurdne stvari sa početka priče o Brazilu neko je okrenuo na rasplet. Neke od molbe koje sam proslijedila nisu bile samo na utrošak papira, živaca i mog vremena. Potvrda za to je neobjašnjiva promjena odgovora iz negativnog u pozitivan. Odjednom doprinos odlasku u Rio dali su i oni koju su ga prvobitno procjenili kao beznačajan. Stiglo je i pozivno pismo od Olimpijskog komiteta. Učešćem na triatlonu opravdaću svoju volontersku ulogu na Igrama. Ponuda da budem volonter u bolnici kao prevodilac podsjetila me da sam u nekom trenutku očaja pokušavala da nađem izlaz, a mogla sam da se tužim na sudbinu i sjedim skrštenih ruku. Zapravo, onog dana kada me lupila svjesnost po glavi da na organizaciju Olimpijskih igara u Brazilu ne mogu da računam, dala sam se u potragu za dodatnim volonterskim aktivnostima za vrijeme mog dvomjesečnog boravka u Rio de Ženeiru. Istraživala sam nevladine organizacije u Riju, projekte i slala motivaciona pisma. Tako kucajući od vrata do vrata, primili su me da budem volonter u bolnici za vrijeme najbitnijeg sportskog događaja. Vjerovaću da je upornost cijena koju sam platila da se ova čuda dese, jer svakako, sve u životu ima svoj razlog i svaki se trud isplati na kraju.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s