Početna · Slijepa ulica

Slijepa ulica

Nije još vrijeme za kišu, ali se naoblačilo. Umjesto munja sijeva pomisao da bih mogla da odustanem od ove sulude trke. Koji me je đavo tjerao da budem uporna. Pošla sam u japankama, umislila da je maraton, a ono trčanje sa preponama. Pri tom, ni jednu nisam preskočila, za svaku sam zapela i jedino što sam postigla je gubitak vremena od nekoliko mjeseci. Probušio se oblak, izlilo se more umjesto pljuska. Ovdje je kraj puta. Slijepa ulica.

Moj mali svijet skriven među zidovima sobe i knjiga su bili jedini koji su me mogli tad razumjeti. Igrala sam žmurke sama sa sobom. Smetala mi je i svaka misao koja je vodila do slijepe ulice. Nikako im nisam mogla objasniti da tu nema šta da se traži. Averzija prema ljudima, čak i onim najbližim. Trebalo je mraka da se oporavim od svakodnevne fotosinteze. Kroz trnje se stiže samo do ožiljaka. Opalo je lišće. Cvijet je isto uvenuo, ali trnovi i dalje bodu.

Oporavak je trajao isuviše dugo. Nekoliko sedmica se pretvorilo u dan koji nema kraja. Sve isto i u ponedjeljak, i u petak, i naredne nedjelje. Samo je dan promjenio ime, moje raspoloženje miruje. Doza otrova počela je da se smanjuje sa prvim položenim ispitom. Ponovo se javila želja da se osunčam, udahnem vazduha i počnem proces ispočetka. Primjetili su i moji prijatelji da se pojavljuje pristup do mene. Preko žičane ograde dodavali su na kašičicu vode, vitamina. Vratila sam se u rutinu. Čitaonica, trening, malo rada u laboratoriji djelovali su efikasno na moj brodolom u glavi. S prvim danima maja, rane su bile izvidane. Otvoreni razgovori na temu onog što je bilo bolna tačka do juče, bili su prvi znaci izlječenja. Pričala sam o njima da bih opravdala svoje prethodne postupke i tišinu koju sam ostavila iza sebe.

Toliko sam bila zaokupljena prihvatanjem sopstvene odluke o odustajanju, da nisam ni shvatila momente kad su ljudi oko mene počeli da sastavljaju polomljene dijelove. Presadili su moju želju na novu podlogu zvanu GoFundMe. „Ajde pokušaj samo još ovo“ odzvanjao je isti savjet sa različitih strana. Zbog inata koji je dobijao na snazi i straha da ću opet biti u fazi iz koje se upravo probudih, ignorisala sam ga kao najvećeg neprijatelja. Činjenica u koju čvrsto vjerujem, da se sve dešava sa nekim razlogom, pripitomila me. Rezultati detaljnih analiza, koje uobičajeno praktikujem, rekli su pokušaj nemaš šta izgubiti. Euforično raspoloženje tek rođenog feniksa i svjesnost da u najgorem slučaju ću naći samo još jedan način kako ne mogu ostvariti cilj, naveli su me na djelovanje. Projekat na GoFundMe je zaživio polovinom maja. Opet zahvaljujući prijateljima, ljudima oko sebe i internetu, iz pupoljka je izbijao cvijet. Prvi dan donio je lijepa novčana sredstva za podršku mom odlasku u Rio. Rodila se nada. Drugog dana se pojačavao intenzitet, a trećeg dana kad je već boja postala vidljiva, udario je grad. Projekat je bio suspendovan. Diskriminacija, jer sam smatrana kao korov među ružama bio bi najidealniji opis motiva koji je do toga doveo. Možda jednog dana kiša sapere čađ sa leđa zemlje iz koje potičem, do tad, ostaje mi da mislim kao ću da povratim boju i spasim cvijet.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s