Početna · Slijepa ulica

Maraton u japankama

Često se pitam šta je manje zlo – imati bolje startne predispozicije za postizanje cilja, ali biti bez dara da procjeniš dobru priliku, ili ipak to umjeti a biti uskraćen za sve drugo.  Život najčešće tako posloži stvari da se  prva i druga skoro nikad ne sretnu. U mom slučaju sa Igrama pomišljala sam u početku, šta mi znači što sam prepoznala priliku i značaj volontiranja kad nemam mogućnosti da to ostvarim. Ali čekaj…možda se maraton može trčati i u japankama? Poderaće se brzo znam, možda već na samom startu ali, koga briga, snaći ću se usput kako da ih zakrpim. Boljeće tabani, povrijediće se zglobovi, s tim ću se valjda nekako nositi. I da trčim bosa, dozvoljeno mi je jer ću i dalje biti na stazi kao i onaj u pravim patikama. Važno je ne zaustaviti se!

Odlučim ja tako da probam pretrčati stazu dugu od novembra do avgusta u japankama, ili ti prevedeno, krenem u pohod na Rio praznog džepa a neopisive želje. Jaka volja, puno ideja, dobra podrška, psihička stabilnost i snažni mišići – ma šta mi više od toga treba. Idem. Stavila sam na papir sve raspoložive resurse i krenula na put. Krenuću od toga da sama napunim džep. Ona tamo neka proljetos dostignuta diploma za Zumba instruktora biće karta s kojom ću odigrati prvu partiju.  Razmišljala sam šta još od svojih hobija mogu da pretvorim u prihode. Slobodno vrijeme više nije bilo slobodno vrijeme već “brainstorming”. Postavila sam ponudu za instrukcije iz hemije, idu prijemni, možda nekom zatreba. Možda bi neko učio i španski. Daj i to da dodam. Prelistavam oglase u nadi da će bar neki biti adekvatan mom vremenu. Ipak, imam ja i brdo ispita koje treba da položim. S druge strane, znam u kakvoj zemlji živim, mada često zaboravim na razum kad gledam srcem, teško ću do posla bilo kakvog a posebno do onog na pola radnog vremena. Ne marim, nije mi teško. Čistiću kuću, stubište, možda nekom i dijete pričuvati. Sve je to fin i pošteno zarađen džeparac. Primjeniću i neformalno obrazovanje. Da, da, to je ono što vi zovete džabni rad. Pisaću molbe. Nekom će, nadam se, zapasti za oko ta riječ “Olimpijske igre”. Ako neko ne čuje u mojoj zemlji, ostaje mi još 99% kugle zemaljske, valjda nisu svi gluvi. Ni projekat se ne čini kao loša opcija. Za dobru ideju nije teško sklopiti priču. Sad kad pogledam, nisu ove moje japanke toliko loše za trku.

Vrijeme je za realizaciju. Znaš da si u nečemu svakim dijelom svoga bića kad shvatiš da svaka uobičajena dnevna situacija bi mogla da bude nova prilika za put do cilja. Tako umjesto obične šetnje gradom, moje se oko zanimalo plakatima i sponzorima na koje kakvim manifestacijama. Bilježila sam u svoju memorijsku svesku i skupljala ih kao pokemone. Prve molbe za sufinansiranje odlaska na Olimpijske igre predala sam već polovinom decembra. Čak sam i pismo za Fondaciju Đoković poslala. To je bilo najemotivnije i najiskrenije pismo koje sam ikad napisala. Nažalost odgovor je bio negativan jer nisam spadala u ciljnu grupu, ali bar je stigao odgovor što će se kasnije pokazati kao najvažnija stvar u cijeloj priči.

Tamo negdje sam uočila plakat sa imenom kompanije iz rodnog mi grada koja podržava kulturu i sport. Napišem molbu i lično odnesem, jer dvadeset i prvi vijek je, što bi neko čitao imejlove. Taj svoj skromni i bezazleni tekst sa papira A4 formata, prevedem i na engleski. Zamolim Gugl da mi izlista sve organizacije, fondacije, kompanije koje djeluju u području sporta, kulture, volontiranja, filantropije i tako dalje i tako bliže. Nakupilo se već nekih 60ak. Ne može da ne uspije, mislim se ja. Skuckam imejl, dodam propratne papire i počnem da šaljem. Kafe sa prijateljima su se odbijale, jer preče je bilo dnevno poslati bar dva zahtjeva. Putovanje u autobusu, pauza od učenja, osvrti na ispraćen dan pred spavanje, pa i ono malo razgovora sa prijateljima, sve je bilo obojeno Olimpijskim igrama.

Već kad sam skoro i zaboravila (da nisam zapisivala možda se nikad ne bih ni sjetila) kome sam se sve obratila, počeli su pristizati odgovori. Od dvadeset molbi, otprilike pet odgovora. Sa onih petnaest ne znam šta se desilo. Vjerovatno u redu za čekanje nikad nisu mogli biti prvi, a ako jesu onda su poslužili kao nebitan materijal. Period života zvan „skrivena kamera“. Ona kompanija koju maločas pomenuh da podržava sport i kulturu i čije ime nađoh na plakatu za koncert jedne grupe, upućuje svoje najiskrenije čestitke uz obrazloženje da svoj doprinos ne mogu dati jer oni tobože pomažu socijalno ugrožene. Prihvatim jednako ljubazno taj odgovor i uzvratim sa srećno u daljem radu. Na imejl su odgovorili iz Olimpijskog komiteta Bosne i Hercegovine. Mnogo upakovanije od onog što su mi rekli telefonskim putem. Toliko su oduševljeni bili što imaju volontera iz BIH da mi je ljubazna gospođa sa druge strane telefonske linije rekla „O Bože i tebi svašta pada na pamet?“ Zaboga, stvarno Majo, kako možeš uopšte da očekuješ da Olimpijski komitet ima pare da ti kupi kartu? Evo i dalje me sramota što sam ih to pitala.

Istrčalo se do marta već. Troše se japanke, no i dalje služe. Još uvijek ne stiže pozivno pismo od Olimpijskog komiteta. Dobro je, dobijam na vremenu. Počinjem sa Zumbom. Bacam se u vatru ponovo. Suludo je očekivati bilo kakvu finansijsku dobit ovdje i to u samom startu. Ipak, hajde da probam. Okupim sjajne djevojke i formiram grupu od 15ak cura. Presrećna i puna entuzijazma išla sam na svaki čas. I one su takve bile. Ubrzo sam zaboravila da je ovo trebao biti biznis i tako je postalo rekreacija. Više sam energije ulagala u kvalitet časa nego u samu promociju. Iz mjeseca u mjesec statistika se mijenjala. Uspona i padova kao i u svemu. Izdržavalo se do trenutka kad je već sve izglednije bilo da moram napraviti rez, jer minus je bio nepoželjan. Tog kišnog majskog dana, umjesto časa u sali okupile smo se u kafiću. Tad sam prvi put pomislila da stanem, jer se moj entuzijazam ugasio zbog drugih oklonosti. Srećom, njihov je nastavio da gori. Tražile su rješenja, ideje, načine, vukle me za rukav, gurale i ubjedile da plan ponekad treba da se ispravi, a ne da se izbriše. Nastavile smo sa treninzima ne jedan, već još dva mjeseca. Nas pet, a energija pršti kao da nas je pedeset. Mislim da mi je to bila najbolja antistres terapija.

U međuvremenu prva ozbiljna namjera zaustavljanja maratona u japankama desila se poslije pokušaja pisanja projekta. Naišla sam na neke javne pozive raspisane za pravna lica. Sve uslove ispunjavam osim jednog. Ja sam fizičko lice. Dosjetim se da bih mogla da napišem projekat i nađem nekog ko bi taj projekat zastupao. Čestitam sebi što sam tako pametna i krenem da istražujem ko bi to mogao biti. Sjetim se jednih i obratim im se. Dobijem zeleno svjetlo. Toliko sam bila radosna kao da sam već projekat prošla. Isplaniram drugarici nedjeljno popodne, kao da je moje. Pisaćemo projekat. Da drvo bude kompletno nedostajali su još samo listovi. Presrećna što sam to se postigla, javim se po dogovoru onom ko je obećao biti nosilac projekta. Tup. Udarac u čelo i pad na dupe. Iscjeđena narandža. Mjesecima bezuspjela slanja molbi. Pokušaji da sama zaradim još uvijek su pokušaji. Odbijenica i za ono u šta sam bila sigurna da će mi pripasti. Pomišljam da su ipak svi gluvi i kod nas i u svijetu. Sve ove činjenice navode me na sumnju u ono što sam kristalno znala – trud se uvijek isplati. Trenutno jedino što bi moglo da se isplati jeste posveta knjizi i ispitima. Suludu igru koju sam počela, ostavljam za sobom. Sedam dana u izolaciji da očistim glavu od gluposti i vratim se na normalne tokove života. Izujem japanke i stopim se sa većinom. Nije bilo potrebe da govorim šta nije u redu. Ljudi oko mene su to uspješno čitali sa lica pa smo pričali o vremenu, o prozoru, o zvukovima u čitaonici…. o svemu osim o onom što je ključ nezadovoljstva.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s