Gluva žaba · Početna

Put od dvije godine – dio puta od godinu i po

Tog nekog junskog ili julskog ljeta 2014te godine na ideju o volontiranju na Olimpijskim igrama navela me samo pretjerana želja da se nađem u dugo sanjanom Brazilu. Iz plesačke perspektive i ljubavi prema Sambi, Rio de Ženeiro godinama je bio cilj ostvariv samo u mojim mislima, jer šta zna mašta šta je nemoguće. Osim mašte za moje iluzije znali su i drugari sa plesa, sa časova španskog…ali drugari iz vrtića su tome, tad nekad, dali najozbiljniji doprinos. Potičući Univerzum da moje želje čuje, jednog mjeseca platu su mi spakovali u ovu kovertu.

CCI1212_00001

Voljela sam više njenu spoljašnjost nego unutrašnjost. I dan danas je tako. Ostala je negdje sačuvana u mom muzeju uspomena koji mi je svetinja. Hiljade ceduljica u tom sandučetu skrivenom s mirisom na ljude, gradove, kilometre, dane, sate, trenutke. Možete sve da mi uzmete, da me raskućite, ali ono maleno papirče sa par slova, makar i lažnih, mi ne dirajte.

I tako ja ispišem ozbiljno sve što se od mene tražilo. A ko zna, možda se desi neko čudo da nekom zatreba i čovjek iz zapećka. Ako živim u mišijoj rupi, ne mora da znači da mi sir na stolu nije dostupan. Vodeći se tim da svako pravilo ima izuzetak, poželim sama sebi sreću i kliknem „submit“.

Kako je moja nestrpljivost prva u svemu, pojela bi me i ovaj put da se nisam posvetila drugim stvarima. Srećom, jesen sam dočekala kao Erasmus student na Univerzitetu u Granadi. Snalaženje i adaptacija u novoj sredini, kao i krupan izazov ispred mene učinili su da ta prva godina prođe u tren oka. Svraćala sam tu i tamo na portal volontera, čitala imejlove i isčekivala neki krupniji korak do cilja. Svjesna sam bila da ima još mnogo do avgusta 2016te godine, ali valjda je s razlogom proces selekcije toliko dug. Mašta je poprimila drugi oblik i postala opipljivija zahvaljujući 3D aplikaciji koja je bila uvod u turneju. Ja kao volonter u Riju u nepredviđenim situacijama. Od mene se očekivalo da pravim pametne poteze jer su se za svaku rekaciju na dati izazov davali bodovi. Zbir bodova opisivao je naše osobine. Cilj je bio svakog od nas rasporediti u onaj tim u kom će naši kvaliteti doći do izražaja. Iako je moja želja bio medicinski servis, ispostavilo se da mi vještine komunikacije i odnosi sa ljudima idu bolje. Ipak, do konačne odluke još mnogo prepreka treba da se preskoči.

Druga etapa u procesu selekcija bilo je testiranje poznavanja jezika u zavisnosti od toga šta je ko naveo u svojoj aplikaciji. U mom slučaju prvo testiranje je bilo za engleski, potom za španski i na kraju za njemački. Rezultati dobijeni nakon svakog od njih, služili su umjesto diplome. Nakon toga duži period trajalo je zatišje. Mjesečno su stizale elektronske novine, da bismo bili u toku priprema najvažnijeg sportskog događaja.

Druge jeseni, tačnije 12. septembra 2015. godine imala sam zakazan skajp intervju sa organizatorima Olimpijskih igara u Riju. 14:00h po brazilskom računanju vremena dočekalo se s puno nervoze. Sjećam se da je bila vrućina, ali meni je svaki dio tijela bio kao santa leda. Sama pomisao da bi ovo mogao biti presudni korak stvarala je dodatne tenzije. U zvaničnoj grupi volontera Rio2016 na fejsbuku čitala sam iskustva drugih. Reklo bi se da nemam razloga za paniku. Uspostavili smo kontakte preko pristupne šifre sa osobom zaduženom za intervju ispred organizacionog tima. Osim mene istovremeno u konverzaciji su učestvovala još četiri potencijalna volontera. Svako od nas trebao je da se predstavi i kaže najbitnije stavke o sebi. Zatim smo odgledali oficijelni video Igara i od nas se tražilo mišljenje. Kakvu poruku nosi, šta predstavlja i slično. I kao treći izazov dat nam je zadatak koji smo kao tim trebali da riješimo. Dobili smo zadatak da izdvojimo tri prioritetne osobine koje treba da posjeduje jedan olimpijski volonter i da obrazložimo zašto baš te. U roku 15ak minuta od nas se očekivao odgovor, ali je sve vrijeme konverzacija između nas bila praćena od strane Rio tima. Intervju se završio pitanjem o našim očekivanjima od učešća na Olimpijskim igrama. Ne sjećam se kad sam izgubila tremu, ali znam da sve vrijeme nisam imala utisak da se radi o intervjuu, već o prijateljskom razgovoru. Sad preostaje onaj najneveseliji dio puta – čekanje. Odlika strpljenja za koje znam da ne posjedujem.

Kraj novembra iste godine. Noć i nesanica. Nije mi što starim za dva dana, ali ne da se očima ni glavi da odmore. Iako nije postojao zvaničan datum za objavu rezultata za volontere na Igrama, nešto me nagovaralo da uđem na svoj profil baš tad. Otvorim i grupu na fejsbuku, vidim novi post sa aplikacijom za provjeru rezultata. Drhtavih ruku nabodem broj pasoša i datum rođenja. Gorim od želje da saznam, ali držim oči zatvorene za slučaj da vijest bude neočekivana. Teško da ću žmireći saznati, opuštam facijalne mišiće. Početak rečenice „Congratulations“ nastavio je da opušta i mandibulu. Zinula sam toliko da bi bilo kakav pušten glas izazvao zemljotres. Kakva radost rođendanskom poklonu u tom trenutku. Dosanjala sam Rio.

Screenshot_2015-11-27-05-51-25

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s