Početna · RIO 2016

Gringa

Moj prvi susret sa Olimpijskim parkom dolazi na red. Direktan susret sa Olimpijskim igrama za manje od sat vremena. Košarkaška utakmica SAD – Venecuela. Znam da Venecuela nema puno šansi, ali subjektivnost ne dozvoljava objektivnosti da preuzme vodstvo. Radujem se mnogo! Srce mi je naraslo kao Južna Amerika. Razmišljajući o tome kako ću da se pretvorim u vatrenu navijačicu Venecuele odbrojavam minute do početka utakmice, odnosno kraja radnog vremena. Dan na poslu je isuviše nezanimljiv da bih bila ovdje, ali obaveza mora da se ispoštuje.

Istrčavam na stanicu BRTa. Brzi autobus drugačije rečeno. Šest sati. Noć i nevjerovatna gužva u saobraćaju me dočekuju u zagrljaj. Izgledi da stignem u narednih šezdeset minuta da uđem u park su jednaki vjerovatnoći da moj favorit dobije protivnika. Smišljam planove. Kakav god da skrojim, ili mi fali štofa ili je ukrivo sašiven. Najidealnija varijanta je bila od Alvorada (poslednja stanica BRT autobusa u pravcu Barra da Tijuca) ukrcati se direktno u BRT Parque Olimpico.

I nakon tri vijeka (čitaj pola sata) dolazi BRT ekspres. Ukrcavam se. Zapravo ukrcavaju me. Bujica ljudi zapljusnula je otvorena vrata. Nema mjesta ni za šibicu, ali ljudi ne odustaju. I dalje pokušavaju da uđu. Gledam i nije mi jasno. Mora da se šale ili su se zadesili samo neki nekulturni baš u ovom trenutku.

Zaboravljam prethodni trenutak. Misli mi ponovo mori briga kako stići do početka utakmice. Već je pola sedam, a ja ni na pola puta. Nervoza me uhvatila u čeljusti. Trudim se ostati staložena, ali noge cupkaju u mjestu samovoljno. Dolazim na Alvorado.  Ispred mene red od bar 1km, bez pretjerivanja. Vrištala bih, al znam da mi neće pomoći. Umjesto toga prekrajam plan. Mora da postoji neki pametniji način od čekanja u gomili. Taksi je opcija, ali pošto se pita novčanik, izbačena je iz igre. Pomisao da budem bezobrazna i uguram se u masu prije svog reda, sprječava savjest. Dovraga Majo ti i tvoje poštenje. Okrećem se i zapitkujem sve oko sebe postoji li još koje prevozno sredstvo osim autobusa i taksija. Odmahuju svi odrično glavom. Nakon petog BRT ekspresa, kolona i dalje ista. Vrijeme prolazi mi stojimo. Primjetim da ljudi oko mene prolaze i ulaze preko reda. Prilagođavam se sredini i situaciji. Poštenje neka oprosti ovaj put.

Ulazim u sljedeci autobus, tačno u  19:00h, a spektakl u njemu i košarkaška utakmica istovremeno počinju. Vriska, guranje, galama, nepoštivanje onog do sebe, ali i dalje osmijeh na licu. “Jao moja glava”, “aaaaa moja ruka”, “uguši me svojim ruksakom”, psovka. Zbijena u ćošak autobusa pokušavam da shvatim ovu realnost. Ljudi se bune ne iz potrebe, već čisto onako reda radi da bi se nešto reklo. Ovakav scenario nije za njih začuđujući. Ogluvilo se i oćoravilo na to. Mojim očima je ipak neuobičajen prizor. Umor poslije radnog dana prisiljava svakog da što prije dođe do kuće, pa makar i visio na vratima autobusa. Vrata pokušavaju da se zatvore već 5 min, ali nema načina jer čovjek koji stoji na ulazu ne može naprijed, a nazad ne želi. Tako na pola zatvorenih vrata ulijećemo u saobraćaj. Nadajući se da nisam ušla u autobus koji staje na svakoj stanici, odlučim se da potražim potvrdu od djevojke priljepljene uz mene. Od postavljenog pitanja čula je samo akcenat. “Aaaaaa voce e uma gringa” (ti si stranac). Stotinu pari očiju upereno u mene. Osjećam val vrućine kako ključa i dospijeva u lice. Najradije bih pobjegla kroz ta poluzatvorena vrata, ali mislim na utakmicu i još joj se nadam. Ne mogu da zaustavim osjećaj neprijatnosti izazvan bez potrebe. Nisam ni prvi ni jedini stranac u autobusu. Ipak, osjećam se kao svemirac. Nastavljaju oko mene da se šale na moj račun, smiju gromoglasno i nešto dobacuju ne razmišljajući o tome da ih možda razumijem. Održavam staloženost dok pomenuta djevojka na ironičan način pokušava da pokaže brižnost i ljubaznost. “Na kojoj stanici izlaziš” pita me. Drugi dobacuju “Dobrodošla u Brazil, sad ćeš da saznaš šta je vrućina uzrokovana ljudskim tijelima”. Nastavljaju da se smiju. I dalje ćutim. Pitam se kako sam dospjela u autobus pun idiota. Odgovor na to pitanje ne bi mi bio od koristi, tako da bolje da se ne zamaram. Usmjeravam energiju da što prije stignem do stanice Rio 2 i uhvatim šprint do stadiona. Da mojim mukama ne bude kraj, autobus je stao na pomenuto stajalište, ali nije otvorio vrata. Dobacivanja su sada preusmjerena na vozača. Psuju ga, galame, smiju se. U meni se i onaj poslednji plamičak nade ugasio upravo sada. Definitivno izgubljena bitka. Ostalo je svega 20 minuta do kraja, a više od 1h nepređenog puta. Sreća je izgleda okrenula leđa i napustila me. Mene i još par putnika, s kojima dijelim istu muku. Objektivno, njihova je manja, jer imaju šanse da stignu na meč na koji su naumili. Masa ne prestaje da pravi žamor i da me “bodri” da se guram naprijed zajedno sa njima. Uzalud napori, autobus ne staje prije predviđenog sljedećeg stajališta. Ekipa zaboravljena na prethodnoj stanici izlazi. Rastajemo se tu. Odlučujem se da nastavim put ka kući. Čopor vukova pokušava da me rastrga. Sad je pola trodijelnog autobusa saznalo da sam stranac i ne pošteđuju me pogleda. Grupa sa kraja autobusa i dalje postavlja pitanja “zašto nisi izašla”. Gledajući me kao da sam ja idiot, a ne oni. Ni mojih 20 uzastopno ponovljenih “utakmica se završila” ne pomaže mi. Tu se našao neki ljubazni gospodin koji mi je ponudio mjesto da sjednem i dodao “opusti se, ovdje je uvijek karneval, pa makar to bio i autobus”. Pokušava da opravda većinu i osjećam da ga je sramota zbog onih koji ne znaju šta ta riječ uopšte znači. Djevojka sa početka priče dolazi da mi lično saopšti kako se svi brinu za mene i da me pita, po ko zna koji put, zašto nisam izašla na prethodnoj stanici. Dodaje pitanja tipa znam li kuda idem i trebam li da se vratim gdje smo se (dodaću nažalost) srele. Ljubazno zahvalim što je tako susretljiva dok se u sebi iskreno nadam da tako neće postupiti i prema drugim strancima. Agonija se završila kad je ona izašla par stanica poslije. Osjetila sam neko olakšanje u duši, mada od pogleda nisam mogla pobjeći do poslednje stanice.

Sve što je ostalo od utakmice jeste želja i propala karta nagrađena neprijatnom vožnjom od svega tri sata. Sutra će biti bolji dan  i ljepši osjećaj.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s