Početna · RIO 2016

Vjerovali ili da

Miris brazilske kafe širi se po stanu. Ventilator mi pravi ugodno društvo već pola dana. Mašina za veš privodi kraju svoj posao, stvarajući buku čisto da napomene da nisam sama. Osjećaj zadovoljstva se komeša u meni, konačno sam našla vremena da odmorim.  Noge kao da su neke olovne tegove nakačile na sebe. Trpe, nose me i ne bune se, a znam da jedva čekaju da se riješe tereta. Sjedam na stolicu i prelistavam portale: “Rat na ulicama Rija: Puca se na sve strane, ima ubijenih i ranjenih.”, “Zagađena voda u Riju“, „Zika virus“… Odjednom mi uzeti gutljaj kafe zastade u grlu. Izgubio je svu onu draž koju je imao. Bjesne misli u glavi. Biju se jedna sa drugom. Svaka bi od njih željela da se pretoči u riječi, ali nije pametno svakoj da bude izrečena. Psujem, ljutim se, nerviram se…sve ćutke.

PhotoGrid_1470348063168

U ovo ratno vrijeme u Riju, nećete vjerovati ja idem u muzej. Impresionizam u Centro cultural Banco do Brasil. Previše uzbuđenja jer doživljavam ljude o kojima sam čitala u biografiji Van Goga. Tri sprata iznad, izložba novčanica. Banka i novac kroz vrijeme. Potpuno zanesena hartijama, mirisom na vijekove, lutam kroz prošlost. Milioni, bilioni, evri, reali, dolari… sad samo muzejski eksponati. Spuštamo se ka izlazu liftom iz crno bijelih filmova. Pretjerujem naravno, dočaravam starost nečeg što još nije pregazilo vrijeme a što je svakako nesvakidašnje. Jedan ljubazni gospodin, sjedi za stoličicom u lijevom uglu lifta. Šoferira. Iza njega mlađi bračni par sa djetetom i nas troje. Navlači se rešetka. Mozak nije stigao ni da obradi informaciju, već smo bili u prizemlju i ispraćeni sa „obrigada, boa noite“ (hvala, prijatno veče). Uputili smo ispraćajni pogled čika liftaru, ali ne rastajući se u mislima sa njim. Zgledamo se i shvatamo da nam je svima reakcija ista. Niko se nije nadao tako prijatnoj vožnji kroz vrijeme.

DSC_7322

Dan prije toga kupali smo se na Kopakabani. Ponovo nećete vjerovati, probala sam tu zagađenu vodu. Nije što sam inadžija, već što su talasi toliko bili snažni i visoki da se nisam mogla oduprijeti njihovoj namjeri da me napiju. Ne ležim u krevetu, nemam temperaturu i dalje pijem vodu sa česme. Koža mi je ista kao i prije ulaska u Atlantik. I ostalih šestero ljudi koje je boravilo u toj vodi je sa potpuno normalnim zdravstvenim statusom.

Ulazim u voz. Reklama za repelente na ekranu sa sloganom „daj svoju krv za sport, ne za komarce“. Popravila mi je dan. Nadomak centra grada, uz pristanište za brodove koji plove do Niteroja, radnici zaduženi za “borbu” protiv komaraca, odmaraju u obližnjem parku. Pogled im je uperen u sličan natpis. Opet sam se slatko nasmijala. Po treći put nećete vjerovati, druga sedmica kako sam u Riju, još ne znam kako izgleda tropski komarac.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s