Početna · RIO 2016

U isčekivanju Olimpijskih igara Rio 2016

Tri dana do početka Olimpijskih igara. Meni se čini da traju već danima. Euforija raste iz dana u dan. Sve izgleda kao jedan veliki Olimpijski stadion i svaki čovjek kao učesnik. Svuda volonteri, bilbordi, turisti, sportisti. Juče smo na Kopakabani susreli i najbolje sa prethodnih Igara u streljaštvu. Prije par dana i fudbalere reprezentacije Švedske. Momka koji je toliko vjerodostojna kopija Ronaldinja da sam zamalo pala u nesvijest. Ne zna pogled na koju bi stranu prije. U kući ne jenjava priča o dešavanjima sa treninga. Najveće uzbuđenje je svakako za cimerku iz Francuske. Danima se priprema za susret sa najboljima u svijetu tenisa. Rame uz rame sa Nadalom i Đokovićem. Samo saznanje da si u istom gradu sa tim ljudima budi emocije, a kamoli mogućnost da radiš na sakupljanju teniskih loptica za vrijeme igre i još uz to budeš im pratilac. Naravno da je svi željno isčekujemo sa novim pričama, posebno danas kad se i Nole pridružio ekipi. Ni cimeru iz Njemačke neće biti ništa manje uzbudljivo. Predvodi delegaciju Fife. Meni predstoji triatlon, uniforma i raspored koji se isčekuje baš kao i početak igara.

U kući nas je devetero, različiti, a opet u jednom isti. Indija, Kolumbija, Brazil, Francuska, Njemačka, Engleska i Bosna kao nepostojeća za većinu svijeta. Jedni su pregazili kilometre i sate da bi bili dan ili dva volonteri na Olimpijadi. Drugi su štedjeli i od sebe samih da bi mogli da priušte, iz aspekta većine, bespotrebnu stvar u životu. Treći su ovdje zalutali, jer su imali jasan cilj i veliku želju da budu dio istorije sporta. Ipak, sve nas je povezala ambicija, borbenost, timski duh, fleksibilnost, želja za avanturom i strast prema sportu od koje čini mi se živi Južna Amerika. Ne pokušavaj da shvatiš o čemu pišem ako ne postoji nešto u tvom životu za šta bi se krvnički borio. Sve ove osobine koje svako od nas posjeduje u sebi, omogućavaju nam da funkcionišemo kao velika porodica. Još nije prošao dan da se naveče nismo okupili svi u dnevnoj sobi i upitali onog do sebe ili preko puta kako je ispratio radni zadatak, da li je umoran, treba li mu nešto. Još nije prošao dan da nismo u grupi, porukama, jedni drugima poželjeli dobar početak dana. Još se nije desilo da je neko napravio plan sa JA. Još niko nije ručao sam. Podjednako je važan i bosanski i indijski i njemački i portugalski i francuski i španski i engleski. Mozak mi je totalno zbunjen ali se navikava na “google translate” posao. Još nismo izašli da je neko sebi platio piće ili još gore ne upitao drugog šta želi popiti. Ništa nije ni moje, ni njihovo, sve je NAŠE. Ne mogu da prestanem da se čudim i oduševljavam tome. Ne mogu da ne budem srećna kad uđem u metro kilometrima dug a pored sebe ugledam čovjeka/ženu koja se vraća sa posla umorna kako mi upućuje osmijeh. Iako bi po nepisanom pravilu trebalo da bude nervozna. Kako da budem imuna na čovjeka koji žurno da stigne svoj voz, odlučuje da ga propusti jer je procjenio da je meni njegova uloga kompasa u tom trenutku potrebna. Mogu li da budem ravnodušna prema poznanicima koji me čak i ne poznaju dovoljno dobro, a smatraju me prijateljem toliko da me pozivaju na svoj rođendan i u svoju kuću, jer vratiti se noću sam izaziva im brige? Treba li nekog da bude briga što ću ja da živim dva mjeseca u Riju i hoću li imati dovoljno novca za to? Naravno da ne, ali ipak ovdje svi meni bliski o tome razmišljaju.

Brazil, ti nisi samo veliki u brojkama, ti si veliki i u duši. Hvala ti na tome!

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s