Početna · RIO 2016

Bosna kao propusnica

Moj prvi trening za prevodioca, odnosno posredovanje između stranih pacijenata i medicinskog osoblja, imala sam u bolnici Lorenco Jorge (Barra da Tijuca), sjeverna zona grada. Moglo bi se reći u komšiluku iako putujem dva sata do radnog mjesta. Za ovdje je to potpuno uobičajeno. Ujedno je to bio moj prvi istup u spoljni svijet i samostalno kretanje po gradu, jer su me znate, kao malo dijete uplašili pričom o babarogama. “Ne sama, opasno je”. Do sada sam obišla pola grada, nisam se ni u jednom trenutku osjećala nesigurnom, a kamoli ugroženom. Svaki moj susret sa ljudima se pretvorio u poznanstvo ili “zapiši moj broj telefona, ako ti šta zatreba i obavezno se javi kad stigneš kući”.

Elem, pojavih se ja tog 30. jula na adresi koju sam dobila imejlom. U strahu od toga kako ću se snaći sa pričom na portugalskom u glavi slažem rečenice. Momak u ulozi zamjenika koordinatora me dočekuje na vratima ispred sale za seminare. Osmijeh dobrodošlice i zagrljaj izbrisali su tragove treme. Uđoh u salu dočekana sa “A ti si iz Bosne. Dobro došla. Ja učim pričati hrvatski”. Nisam bila toliko iznenađena saznanjem da koordinator govori srpski/bosanski/hrvatski, koliko njegovim izgovorom. Zapitah se na trenutak da nisam pogriješila salu. Nastavak razgovora na portugalskom razriješio je dilemu. Polako pristižu i drugi volonteri. Smještaju se do mene i oko mene, sve djeluje potpuno uobičajeno. Počinje i predavanje. Uvod u posao koji nas čeka, organizacija bolnice, naše obaveze i zaduženja i tako dalje, i tako dalje. U jednom trenutku postavlja se pitanje ko je stranac. Podižemo ruku ja i još dvoje iz mase (Holanđanka i Kanađanin). U sali nas je tridesetak. Nastavlja se priča, uzimaju se primjeri, spominje se Bosna i upućuje pogled ka meni. Odjednom neko komešanje i odjek “Bosna?? Ona je stvarno iz Bosne?” I tako nekoliko puta u tri sata priče. Najzad završava predavanje. Vode nas da upoznamo odjele po kojima ćemo biti raspoređeni kao prevodioci. Izlazim na hodnik a odjednom oko mene svi. Pretvorih se u maskotu Olimpijskih igara. Milion pitanja, a ja bez riječi. “Čekaj, pa ti stvarno dolaziš iz Bosne. Bosna je blizu Sibira, jel da? Tamo je puno hladno? Pa nisi valjda sama došla? Kako znaš portugalski? Stvarno samo četiri mjeseca učiš portugalski? Ti mora da se šališ? Nama ništa nije jasno.” Nije ni meni. Nisam ni slutila da bi Bosna mogla da bude tako dobra propusnica negdje u svijetu. Biti drugačiji ima svojih prednosti, samo se treba na to naviknuti i prihvatiti. Dozvolite čudima da budu moguća.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s